Italija – Apulija 2024, 14. deo (Trani, Barleta)

Nakon što sam u Bariju uradila sve što sam htela, prebacila sam se vozom do gradića Trani koji je udaljen oko 50 km u pravcu severa, ali i dalje na obali Jadranskog mora. A dok sam išla od železničke stanice ka iznajmljenoj sobi zaključila sam da mi se Trani baš sviđa.

Trani, detalj

Soba koju sam iznajmila tokom kratkog boravka u Traniju bila je u okviru jednog stana, ali sam imala svoje kupatilo, kao i manju terasu. Moram da priznam da mi se često dopada da iznajmljujem sobe/stanove u stambenim zgradama, a ne u hotelima, jer na taj način imam utisak kao da tu živim. Makar to bilo i tokom samo dve noći koliko sam provela u Traniju.

Soba s pogledom u Traniju

Ostavila sam svoje stvari u sobi i krenula u šetnju. Gotovo odmah sam u krošnjama drveća koje raste duž ulice u kojoj sam boravila primetila neobične stanovnike. Bile su to kaluđerice (Myiopsitta monachus).

Trani, detalj

Ova vrsta papagaja prirodno naseljava suptropske delove Argentine i okolnih zemalja, ali je postala popularna kao domaći ljubimac, pa je tako izvožena i u druge delove sveta. Onda se desilo da su jedinke ili puštane ili bežale, pa su u područjima gde im je odgovarala klima vremenom počele da žive kao divlje i tako je kaluđerica postala invazivna vrsta u SAD-u i delovima Evrope.

Ovo sam već objavila u slučaju Atine, u Grčkoj, a evo, videla sam ih i ovde u Traniju, u Italiji. Možda papagaji koji slobodno lete u Evropi mogu da deluju simpatično, ali treba imati u vidu da su oni tu ipak invazivna vrsta i da prave probleme.

S druge strane, papagaji su meni ovde bili samo usputna pojava i ja sam uskoro došla do mnogo lepšeg prizora, a to je slikovita luka u Traniju.

Trani, detalj

Trani, detalj

Istog trena sam dobila inspiraciju i uskoro sam sedela u jednom kafeu i uživala u kafi, pogledu i prijatno toplom vremenu.

Trani, detalj

Ali, ma kako da je bilo prijatno sedeti ovde i upijati divan prizor, u jednom trenutku sam se ipak pokrenula. Luka u Traniju je aktivno mesto i tu mogu da se kupe i sveže uhvaćene ribe.

Trani, detalj

Takođe se iz pravca luke može videti zadnji deo crkve Svi Sveti (Chiesa di Ognissanti) koju takođe zovu i crkvom Vitezova Templara. Ulaz u crkvu je sa strane ulice, ali kada sam kasnije tamo prolazila bilo je zatvoreno.

Trani, detalj

U svakom slučaju, radi se o romaničkoj crkvi koja je osnovana u XII veku, a spolja gledano najzanimljiviji je zadnji deo koji je okrenut ka luci. Tu se vide tri polukružne apside, a posebno je zanimljiv prozor na središnjoj apsidi sa lepo izrađenim skulpturama.

Trani, detalj

Nastavila sam dalje prema katedrali i uskoro sam joj se približila.

Trani, detalj

Katedrala u Traniju posvećena Sv. Nikoli Hodočasniku podignuta je u XIII veku. Mada je gledano spolja njen poprečni brod posebno impresivan (između ostalom, takođe ima tri polukružne apside kao i crkva Svi Sveti, ja se nisam njime posebno bavila, već sam otišla na prostrani trg ispred katedrale, pa sam je snimila iz tog pravca.

Trani, detalj

Zvonik, visok je 59 m, je iz prve polovine XIII veka, ali je u XX veku u potpunosti razgrađen i ponovo podignut da bi se izbeglo njegovo urušavanje. Ali, osim zanimljivog zvonika, tu je i pročelje sa lepom dekoracijom.

Trani, detalj

Trani, detalj

Crkva ima par nivoa i ja sam se prvo popela spoljašnjim stepeništem da bih videla unutrašnjost.

Trani, detalj

Trani, detalj

Ali, spustila sam se i u kriptu.

Trani, detalj

Trani, detalj

Još sam sa platoa ispred katedrale snimila i Švapski zamak (Castello Svevo) u Traniju u kojem se danas nalazi muzej. Nisam išla tamo.

Trani, detalj

Kako je dan već bio na izmaku, vratila sam se prvo u sobu koju sam iznajmila da bih malo odmorila kičmu, a onda sam otišla na večeru u jedan dobar restoran. Opustila sam se i uživala u veoma zanimljivoj i izuzetno ukusnoj hrani.

Dok sam lagano ispijala čašu belog vina, doneli su mi neko gratis predjelo. Mada nisam znala tačno šta jedem, to me nije sprečilo da očistim tanjir.

Deo večere u Traniju

Ali, zato znam šta sam naručila. Predjelo je bilo: „Marinirana trilogija“ – školjka morski češalj sa kurkumom i crvenim kupusom, sabljarka sa paradajzom i majonezom sa kaperima, i crvena tuna marinirana u belom luku i nani.

Deo večere u Traniju

Moje glavno jelo (a po italijanskom redosledu – prvi deo glavnog jela ili primo piatto) je bila testenina – fetučine sa morskim ježevima i sosom od peršuna.

Deo večere u Traniju

Naravno, na kraju sam bila izuzetno zadovoljna i radosno sam otišla na spavanje, očekujući lepa dešavanja narednog dana, koji je ujedno bio i poslednji ceo dan na mom putovanju po jugu Italije u septembru 2024. godine. Evo i mape koja prikazuje gde sam sve bila tom prilikom:

A taj naredni dan je bio sasvim poseban – imala sam dogovor da se vidim sa svojim dragim prijateljima. Naime, kada sam stigla u Italiju, javila sam se Paoli i Frančesku koji žive u Milanu, pa sam im rekla da sam u Apuliji. Ispostavilo se da su i oni dolazili u ovaj deo Italije u istom periodu i da u stvari možemo da se vidimo.

Da prvo objasnim ko su ovi moji dragi ljudi. Frančeska sam upoznala 2018. godine kada sam išla na hodočašće u Španiju (prvi put se pojavljuje poimence u: https://www.svudapodji.com/spanija-5/). Ko bude čitao moje priče sa tog hodočašća Putem Sv. Jakova videće da su sudbina ili više sile želele da ja sa Frančeskom (i Gabrijelom) pređem najveći deo tog puta.

Međutim, posle hodočašća sam u stvari mnogo više u kontaktu sa Paolom, Frančeskovom suprugom, nego sa njim, i ti kontakti su česti i redovni. Sada je trebalo da se prvi put vidimo uživo.

Ja sam htela da rentiram kola za ovaj dan, ali iz raznih razloga to nisam uspela, a pošto su oni već bili u Apuliji svojim kolima, dogovor je bio da se nađemo na platou ispred katedrale.

Tako je i bilo. Bio je to jedan izuzetno radostan susret, jer mada je Frančesko 20 godina stariji od mene, mi imamo divan odnos, kao brat i sestra. Paolu sam naravno već znala sa slika, ali već na prvi pogled uživo mi je bilo jasno da će ovo biti jedan divan dan proveden u društvu sjajnih i dragih ljudi.

Za početak smo malo obilazili, a malo smo i šetali po centru Tranija. Uskoro smo naišli i na jednu ženu koja nas je zamolila da je slikamo njenim aparatom, pa smo je onda i mi zamolili da nam uzvrati uslugu.

Sa Paolom i Frančeskom u Traniju

Dok smo šetali, bez obzira na neprestano čavrljanje, ja sam napravila i par snimaka. Na primer, na sledećoj fotografiji se vidi Velika sinagoga iz XIII veka, koja je kasnije pretvorena u crkvu, a danas se tu nalazi deo eparhijskog muzeja.

Trani, detalj

Ali, i same ulice Tranija su takođe veoma lepe i slikovite.

Trani, detalj

Tako smo nas troje izbili na šetalište pored luke i uputili se ka parku Đardino publiko (Giardino Pubblico), ali smo tu morali da napravimo i jedan selfi.

Trani, detalj

Selfi sa Paolom i Frančeskom u Traniju

Šetnja do obližnjeg parka koji se nalazi na drugoj strani luke bila je sasvim prijatna, kao i kraći boravak u samom parku. Tamo su mi, ipak, najzanimljivije bile kornjače koje su čudesno uporne. Možda se nekoj istrajnost na kraju i isplatila.

Trani, detalj

Trani, detalj

A zatim je došlo vreme i da se nešto pojede. Vratili smo se do luke i tamo seli u jedan restoran. Ispostavilo se da svo troje imamo isti ukus.

Deo ručka sa Paolom i Frančeskom u Traniju

Deo ručka sa Paolom i Frančeskom u Traniju

Deo ručka sa Paolom i Frančeskom u Traniju

Dan i društvo u Traniju su bili savršeni.

Trani, detalj

Mada je meni bilo sasvim dovoljno i da sedim ili šetam sa Frančeskom i Paolom i čavrljam sa njima, posle ručka su oni gotovo insistirali da odemo još nekuda, pošto su oni u Trani došli kolima. Tako smo na kraju otišli do mesta Barleta.

Ovo mesto je upravo dobra ilustracija šarma koji je u tolikoj meri raširen po čitavoj Italiji. Nijedan od vodiča koje sam koristila ne pominje ovaj gradić, tako da ga uopšte i nisam imala u vidu, ali, kada smo parkirali kola u samom centru bilo je jasno da je ovo sasvim simpatično mesto i da tu ima i šta da se obiđe ako čovek poželi.

Za početak je tu bilo jedno sasvim impresivno utvrđenje, a prekoputa i crkva. Frančesko je osoba koja ne propušta posetu crkvi i ja sam to znala još sa Kamina, a sada mi je to potvrdila i Paola. Zato smo se prvo uputili ka katedrali Santa Marija Mađore.

Barleta, detalj

Izgradnja katedrale je započela u XII veku, ali je trajala sve do XVII veka. Kao i u slučaju katedrale u Traniju, i ovde zvonik ima u osnovi lučni prolaz.

Barleta, detalj

Mada na prvi pogled pročelje može da deluje jednostavno, ono zapravo sadrži brojne dekorativne elemente.

Barleta, detalj

Barleta, detalj

Barleta, detalj

Frančesko je odmah ušao u katedralu, a za njim i nas dve. Unutrašnjost je istinski impresivna.

Barleta, detalj

Barleta, detalj

Posebno je na mene utisak ostavila kripta u kojoj se zapravo nalazi arheološki lokalitet. Naime, crkva je podignuta na ostacima antičke nekropole i dva objekta u vidu bazilike iz VI i X-XI veka. To danas može lepo da se vidi i obiđe.

Barleta, detalj

Barleta, detalj

Barleta, detalj

I to smo malo obišli, a onda izašli napolje i krenuli da tražimo poslastičarnicu. Više ljudi nam je preporučilo jednu u blizini crkve, ali je ona bila zatvorena. Međutim, dok smo tražili poslastičarnicu, ja sam ujedno i malo obraćala pažnju na delove Barlete.

Barleta, detalj

Barleta, detalj

Na obližnjem trgu smo između dve zgrade videli veoma lepo oslikan zid. Gotovo da se čovek zaleti i krene duž te „ulice“.

Barleta, detalj

Mi se nismo tu zaleteli, već smo krenuli ulicom koja vodi od katedrale prema centru.

Barleta, detalj

Barleta, detalj

Nije nam bilo potrebno puno vremena da bismo stigli do jedne poslastičarnice koja je bila otvorena i tu je izbor (ponovo) bio impresivan, a sladoled je na kraju bio apsolutno fantastičan.

Italijanski sladoled

Italijanski sladoled

Italijanski sladoled

Slatka pauza u Barleti

Posle smo se vratili do katedrale i tvrđave u Barleti, pa sam je sada i snimila.

Barleta, detalj

A „morala“ sam da napravim još jedan selfi sa svojim dragim prijateljima.

Sa Frančeskom i Paolom u Barleti

Za kraj su me Frančesko i Paola vratili u Trani, pa smo se tu i rastali sa nadom da ćemo se ponovo videti. Ja sam u ovo vreme već nešto razmišljala o tome da odem u Veneciju, a Paola je rekla da onda obavezno treba da odem i do Milana do njih. Međutim, znala sam da to nije realno, barem ne imajući u vidu moj plan za Veneciju par meseci kasnije. Osim toga, vrlo su me srdačno zvali i da odem do njihovog drugog doma u Liguriji, na obali mora u blizini San Rema, gde provode leta, a tu sam pomislila: „Što da ne?“ Ipak, bilo mi je jasno da će samo vreme pokazati da li ću zaista i da ostvarim tu ideju.

Poslednje veče koje sam provela u Italiji na ovom putu bilo je veoma opušteno. Nakon što sam se rastala sa svojim prijateljima Frančeskom i Paolom, otišla sam do sobe i oprala kosu, a onda se i spakovala.

Zatim sam izašla napolje i prošetala do obližnjeg bara. Ipak je bila subota uveče, a tada neke ljude hvata groznica. Mene nije, ali sam svakako uživala u aperol spricu i prijatnoj opuštenosti.

Opuštanje u Traniju

Mada mi je čitavo putovanje išlo veoma lagano, pa mi se često činilo i da je dve sedmice previše za Apuliju, sada mi je bilo pomalo žao da je putovanju došao kraj. Ne znam šta bih više radila, ali mi je jako prijalo da ovo veče jednostavno sedim i posmatram ljude koji su tu prolazili. Nekada je u Italiji dovoljno i samo to. Postoji nešto posebno u ovoj zemlji što privlači ljude, a ja svakako nisam ni prva ni poslednja koja je to uvidela.

Jedino što mi je delimično pokvarilo raspoloženje, tj, unelo izvesnu dozu zabrinutosti bilo je obaveštenje koje sam dobila od železničke kompanije. Naime, vrlo rano narednog jutra sam imala voz do Barija da bih se odande prebacila do aerodroma jer sam imala i rani let nazad za Beograd i tim povodom sam kupila kartu za inter-siti voz, a to je značilo i da sam morala da dam broj svog mobilnog telefona. Dakle, ovo veče, dok sam se ja opuštala, dobijem poruku kako će voz koji rano ujutru treba da stigne u Trani kasniti u polasku iz Milana 10 minuta. To nije bilo puno, ali je mene brinulo „a šta ako se to kašnjenje poveća.“ Otišla sam rano na spavanje smirena činjenicom da će se stvari nekako razrešiti šta god da se desi i da nema smisla da se ja time dalje bavim.

Tako je i bilo. Ujutru sam ustala u pola 6, veoma lagano se spremila, a onda i otišla do železničke stanice. Voz uopšte nije kasnio. Kao što sam i isplanirala, prebacila sam se do centralne železničke stanice u Bariju, gde sam se ukrcala na voz koji ide do aerodroma, a tamo je sve išlo uobičajeno.

Dok je avion preletao Jadransko more, ja sam sa čežnjom razmišljala kako iza sebe ostavljam divnu Italiju i već sam se pitala kada ću ponovo doći u posetu svojoj drugoj domovini.

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!