Madagaskar 2020, 20. deo (Anakau)

Kada smo iz grada Tulear gliserom stigle u selo Anakau na obali Indijskog okeana, preciznije, na obali Mozambičkog kanala, iskrcale smo se direktno na plaži kod hotela u kojem ćemo odsesti tokom naredna tri dana. Ovo je praktično bio još jedan mini odmor koji sam osmislila da imamo pred kraj putovanja po Madagaskaru.

Tokom kratkog boravka ovde bile smo smeštene u jednom od bungalova koji se pružaju duž plaže, ali dok smo čekale da dobijemo ključ od bungalova ispijajući čaj dobrodošlice na terasi jedne od centralnih građevina u našem hotelu, mentalni odmor i opuštanje su već uveliko krenuli. Bilo je to jednostavno i lako pošto su uslovi za dobar odmor bili praktično idealni. Prizori su bili divni, a mir savršen.

Plaža u Anakauu

Kao što se vidi na slici, na nebu je bilo dosta tamnih oblaka, ali kiša ipak nije padala tokom našeg boravka. S druge strane, ne znam da li se boja vode menja u toku godine u zavisnosti od sezone, ali sada je više išla na neku nijansu zelene.

Plaža u Anakauu

Ubrzo smo dobile ključ od našeg bungalova, koji je bio dosta prostran i udoban, a ja sam uradila nešto što obično ne radim – slikala sam unutrašnjost.

Moja soba u Anakauu

Već sam pomenula da smo izabrale bungalov koji je imao tekuću vodu, a takođe i toplu vodu za tuširanje. Svaka od nas je imala svoj deo, skoro pa sobu, ali je bilo specifično da smo struju imale samo od 7 do 10 uveče. Internet smo imale u istom tom periodu, ali samo u restoranskom delu i to ne baš previše brze veze. Pa, ipak, i Sneži, mojoj drugarici, i meni ovo je bio fantastično dobar smeštaj.

Osim što su bungalov, kao i čitavo imanje na kojem se nalazi hotel, bili besprekorno lepo, kreativno i sa pažnjom sređeni, veoma važan elemenat je i taj da je naš smeštaj bio na manje od 10 metara od plaže. Sasvim logično, čim smo se dokopale bungalova, a naš prtljag tamo donesen, odmah smo se presvukle i otišle da se okupamo u okeanu. Prijalo je.

Uživanje u vodama Indijskog okeana

Kada kažem da je mir bio savršen, mislim i na to da na plaži hotela, osim nas dve bukvalno nije bilo nikoga drugog. Tih dana smo nas dve bile jedine gošće hotela.

Hotelska plaža

Anakau je selo koje se nalazi na teritoriji koju naseljavaju pripadnici etničke grupe Vezu koji se uglavnom bave ribarenjem. U blizini sela se nalazi i morska zaštićena oblast koja je uspostavljena da bi se očuvale riblje vrste i korali koji tu žive u srazmernom skladu. Osim toga, selo je poznato i po tome da u periodu između jula i septembra na svom godišnjem migratornom putu u njegovoj blizini prolaze grbavi kitovi, pa je moguće da posetioci idu na izlete tokom kojih mogu da spaze ove veličanstvene životinje.

Mi smo, dakle, za početak bile sigurne da nećemo videti kitove (pošto je bilo „pogrešno“ doba godine), ali smo se zato lepo iskupale, a onda se osušile i presvukle, pa krenule u šetnju. Odmah u nastavku našeg hotela kreće selo Anakau, pa smo malo ušle između kuća, ali smo već bile dosta gladne, pa smo shvatile da treba i da potražimo mesto gde ćemo da ručamo.

Staza u selu između kuća i okućnica

Lokalna crkva

Zato smo izašle na obalu, pa pošto smo videle da tu vrlo blizu našeg hotela postoji restoran sa terasom, rešile smo da ipak prvo još malo prošetamo po plaži, a onda da se vratimo i da ručamo.

Plaža u Anakauu

Kao što se vidi na slici, rano popodne ovog dana plaža je bila praktično potpuno pusta. Ne samo da nije bilo turista, već je na plaži bio samo jedan jedini lokalni stanovnik.

Plaža u Anakauu u doba niske sezone

Što se posetilaca tiče – u januaru je totalno niska sezona na čitavom Madagaskaru, pa i u Anakauu. A što se tiče lokalnog stanovništva, oni su verovatno u ovo doba dana bili kod kuće i ručali. Osim toga, bilo je izuzetno vruće, bez obzira na to što je nebo bilo prekriveno oblacima. Šta više, ti oblaci su ujedno ukazivali na to da je vlažnost vazduha bila takođe veoma visoka, tako da ni nama dvema, uz svu radoznalost i želju da se upoznamo sa okolinom, nije bilo lako da šetamo.

Ipak, malo smo prošle levo-desno u blizini restorana, jer se tu selo susretalo sa plažom. Kao što sam rekla, pripadnici naroda Vezu se intenzivno bave ribarenjem i za to koriste lokalno napravljene piroge. U ovo doba dana, piroge su bile izvučene na suvo i tu su u velikom mnoštvu prekrivale dobar deo plaže koja ide paralelno sa selom.

Piroge i deo sela uz plažu

Piroge poređane po plaži

Na plaži postoje i prodavnice mešovite robe

A onda smo konačno otišle da jedemo. Mada nam je taj restoran odlično došao za ručak, pošto smo u hotelu imale dogovoren polu-pansion, bilo je to dosta skromno mesto, kao uostalom i sve u selu, ali nama to uopšte nije ni najmanje smetalo. Bilo je bitno da imaju hranu i da imaju prekrivenu terasu tako da smo sedele u hladovini. Ovom prilikom, takođe, uobičajene količine osvežavajućih napitaka ipak nisu bile dovoljne i nas dve smo odmah naručile čitavu litarsku bocu koju smo ubrzo i ispraznile. Bilo je toliko vruće.

Jelovnik je služio samo za orijentaciju, jer kako nije bila visoka sezona, nije ni bilo potrebe da u kuhinji imaju sve što je u jelovniku odštampano. Međutim, ono što je bilo dobro bila je svakako činjenica da je sve morsko bilo najsvežije moguće, tj., restoran je nudio ulov od tog jutra.

Ručak za nas dve

Dok smo sedele na terasi restorana, uglavnom gledajući u pravcu okeana, povremeno sam se i osvrtala po okolini, pa sam tako videla i meštane koji su koristili popodnevnu pauzu da bi popravili i zakrpili svoje mreže.

Sređivanje ribarskih mreža

Ali u blizini, sa ribarskim mrežama u pozadini, videla sam i dve devojčice koje su na malo neobičnom mestu i u malo neuobičajenom položaju vrlo vredno nešto pisale. Pretpostavljam da je u pitanju bio domaći zadatak. Šta god da je bilo u pitanju, bilo je divno videti koliko su njih dve bile udubljene u to što su radile.

Važno je da se radi domaći zadatak

Dok smo mi završile sa ručkom, na plaži je ipak počelo da se okuplja i malo dece.

Mirno popodne na plaži

A onda smo i nas dve rešile da se vratimo do bungalova da bi se presvukle i ponovo otišle na kupanje.

Kraj sela i ostatak plaže

Deo plaža duž koje su hoteli

Kao što sam pomenula, naš hotel se prostirao odmah posle sela, tako da smo brzo došle do njega. Takođe sam već rekla da je čitav prostor koji pripada našem hotelu veoma lepo sređen, sa finim obraćanjem pažnje na detalje.

Staza koja vodi od restoranskog dela ka bungalovima

Deo između plaže i staze, i našeg bungalova

A onda, nekih desetak metara od našeg bungalova bila je i plaža.

Plaža u Anakauu

Odmah po dolasku do ležaja na plaži i ostavljanja peškira i stvari tamo, odjurila sam do vode. Doduše, sada, nešto kasnije popodne, voda je zbog oseke već počela dosta da se povlači, pa je duže trebalo hodati preko vrelog peska. Međutim, posle prvog takvog iskustva, svaki sledeći put kada sam ulazila u vodu išla sam preko plaže u papučama.

Kako je dan odmicao, počeo je da se pojačava vetar, ne previše, ali dovoljno da voda postane dosta uskomešana. Onda su se pojavila i dvojica koja su se bavila kajtingom, pa je bilo jasno da je vetar ipak bio značajno jači nad okeanom.

Vetar nad okeanom se može koristiti na različite načine

Izvesno vreme sam uživala gledajući ovu dvojicu koji su velikom brzinom jurili po površini okeana, a onda je vetar polako utihnuo, oblaci su se u međuvremenu uglavnom razišli, a Sunce se spremalo da zađe. Dodatna lepota kada ste na ovakvom mestu leži u činjenici da vam je sve na dohvat ruke i nikuda ne morate da žurite. Osim toga, ni Sneža ni ja nemamo običaj da se „spremamo“ kada idemo na večeru, tako da sam jednostavno uživala u laganom završetku dana na plaži.

Pogled sa ležaljke na Sunce koje se sprema da zađe

Samo desetak minuta posle pravljenja prethodne fotografije, napravila sam još jednu i neverovatno je da se tu već vide oblaci nad horizontom. Tamo negde nad pučinom mora da je još uvek duvao jak vetar i gomilao te oblake.

Zalazak Sunca nad Indijskim okeanom

Zalazak Sunca nad Indijskim okeanom

Za drugi dan smo praktično planirale izležavanje, tj., da ne radimo ništa. Međutim, poučena iskustvima sa nekih drugih lepih tropskih plaža, ja sam i ovde ustala dosta rano, a onda otišla u šetnju po plaži. Bilo je to tako lako – od mog kreveta do plaže je bilo samo nekih desetak metara.

Rano jutro na plaži u Anakauu

Ja jako volim te šetnje po peščanim plažama i ovde sam se uputila u pravcu suprotnom od sela, tj., prema drugim hotelima. U Anakauu nema puno hotela, a svi koje sam videla su, kao i naš, u vidu bungalova. Čak su i centralne građevine gde su recepcija, restorani ili barovi niske tako da se poprilično lepo uklapaju u okolinu i tu ništa ne štrči. Meni je u ovo rano jutro jedino bilo važno da šetam po pesku prateći liniju do koje su dobacivali talasi i kvasili pesak.

Uživala sam i samo to hodanje i lagano kvašenje stopala u ovo rano jutro bilo je jako lepo. Ali...

Bila sam u popriličnom šoku videvši duž čitave plaže neverovatnu količinu đubreta koju su talasi izbacili – metalni lončići, donji delovi trenerke i razna druga garderoba, par ranaca, nekoliko ispražnjenih tuba od paste za zube, delovi ribarskih mreža, naravno i nekoliko plastičnih flaša ili njihovih delova... Najblaže rečeno – poprilično nesimpatično, ali bih se usudila da kažem i da verujem da to đubre ne dolazi od stanovnika Anakaua, već je okean sve to doneo ko zna odakle. Bilo je toliko tužno, mučno i tragično gledajući takvu fantastičnu prirodnu lepotu kojom sam bila okružena i istovremeno i proizvode ljudskog ponašanja. Ali,... to je ljudska vrsta i ljudska „civilizacija“.

Đubre na plaži

Tokom boravka u Anakauu, primetila sam da zaposleni u hotelu u kojem smo odsedale svako jutro sa velikim korpama idu duž plaže koja prati veličinu hotelskog poseda i skupljaju taj otpad da bi makar taj deo plaže bio pristojan. Ali, to svakako ne rešava suštinski problem i bojim se da rešenje suštinskog problema realno i ne postoji, tj., postoji, ali se nikada ništa neće promeniti. Jer ljudi, barem ogromna većina, prljaju, odbacuju i bacaju, apsolutno ne mareći za bilo šta, jer to zahteva svest o sebi, o svom ponašanju i istinsku i duboku želju da svet oko sebe ne uništavamo i ne prljamo. A to je realno suviše retko kao pojava u ljudskom rodu.

Bilo kako bilo, u nekom trenutku sam se okrenula i nastavila da hodam, ali u suprotnom smeru. Kako se Sunce lagano dizalo, tako su počeli da se duž plaže pojavljuju i drugi šetači.

Pogled ka selu i drugom kraju plaže

Ali, moram da naglasim da su duž plaže, osim đubreta, mogle da se vide i druge stvari. Žive i nežive. Što se živih stvari tiče, tako sam naišla na jednog morskog krastavca. Ja se u morske krastavce uopšte ne razumem, ali mi je ovaj svakako bio zanimljiv.

Morski krastavac

Što se neživih stvari tiče, duž plaže bilo je i dosta školjki koje su na obalu izbacili talasi. Čak bih rekla da je u pitanju bilo neobično veliko mnoštvo različitih oblika i veličina. Mislim da u stvari nigde ranije nisam videla toliko lepih i zanimljivih školjki. Sneža i ja smo povremeno tih dana sakupljale neke komade jer nam se to činilo kao lep suvenir, pogotovo što smo te školjke koje su ostale nakon što su njihovi stanovnici uginuli mi same pokupile na samom izvoru.

Posle te fine šetnje u rano jutro, vratila sam se u bungalov, jer smo uskoro išle i na doručak.

Staza u okviru našeg hotela ujutru

Pogled ka okeanu tokom doručka

Dan smo, dakle, provele veoma lenjo – uglavnom se izležavajući na ležaljkama u blizini našeg bungalova. Pauze u toj „aktivnosti“ su bile u vidu odlaska na kafu u hotelskom baru, ili odlazak na ručak u restoran na plaži gde smo bile i prethodnog dana, a ja sam se takođe povremeno povlačila u bungalov kada mi je na plaži, čak i ispod suncobrana bilo previše vrelo i brinula sam se da ne izgorim.

Popodne se more ponovo delimično ustalasalo, ali nešto drugačije nego prethodnog dana i ovom prilikom su lokalna deca uživala u talasima niz koje su mogli da se spuštaju na nekim svojim daskama.

Lokalna deca uživaju u talasima

Drvene piroge koje lokalni stanovnici koriste za ribarenje takođe se koriste i za transport robe. Na sledećoj slici se vidi jedna u kojoj se duž plićaka prevoze neki džakovi, a koju pomoću dugačkih motki pokreću dvojica momaka.

Prevoz robe po plićaku

Mada mi je ovde bilo veoma lepo i mada sam uživala u svakom trenutku, ipak mi je prijalo kada je Sunce u jednom trenutku krenulo da zalazi, a temperatura počela da se spušta na podnošljive nivoe.

Neverovatno mirno popodne na plaži u Anakauu

Kao i prethodnog dana, i ovog sam se prepustila laganom prelasku iz dana u noći sve vreme se izležavajući na krevetu na plaži.

Sumrak na plaži u Anakauu

Osim što smo i Sneža i ja bile veoma zadovoljne smeštajem i uređenošću hotela, takođe moram da im pohvalih i kuhinju. Doručak je bio odličan, ali su sve večere bile fantastične! Ja nisam fotografisala jela, jer je svetlo bilo suviše slabo, a ne volim da hranu slikam sa blicem. Ipak, mogu da prijavim da sam uživala, dopunjavajući hranu odličnim i velikim lokalnim hladnim pivom!

Međutim, ono što je bilo spektakularno svako veče bilo je – nebo. Tih dana nije bilo Meseca da bi kvario utisak, plus nigde u okolini nije bilo nikakvog svetlosnog zagađenja, a mi smo se nalazile prilično daleko od bilo kakvih ljudskih aktivnosti koje bi zagađivale vazduh. Zbog svega toga, nebeski svod je bio prekriven neverovatnim mnoštvom zvezda, a ja sam silno uživala, ushićena zbog prilike da svojim očima upijam takvu lepotu do nivoa da nisam mogla da skinem osmeh sa lica i svako veče sam se sa teškim žaljenjem na kraju ipak odlučivala da uđem u bungalov da bih u krevetu otišla na spavanje.

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!