Čudan je bio početak te 2010. godine kao da je želeo odmah da najavi posebno težak period u mom životu koji je tada započeo. Ipak, za konkretno putovanje u Maroko najvažnije je bilo da sam u januaru i februaru imala tri sasvim odvojena gripa, a ja grip definišem kao prehladu sa povećanom temperaturom. Taman krene da ide na bolje sa jednim i pomislim da je sve sada u redu, krene ponovo, pa tako tri puta. Onda sam došla do zaključka da mi je potreban odmor, a mart je zvučao kao mesec u kojem sam se nadala da ću da preskočim razboljevanje.
Što se tiče odredišta, ja sam svakako Maroko već imala u vidu, pa sam čak ranije obeležila na mapi šta mi je važno da tamo vidim. Razmišljajući o svojim potencijalnim putovanjima za ovu godinu, pomislila sam da bih možda mogla da odem u Maroko u septembru ili oktobru. Za početak godine sam smišljala da preko planinarskog društva idem u Siriju i Jordan, ali se ispostavilo da sam zakasnila da se prijavim i sva mesta za to putovanje su već bila popunjena.
Tako mi se ukazalo „prazno mesto“ u planu putovanja, a s obzirom na sličnost klime, podneblja i kulture, samo sam promenila geografski pravac razmišljanja i putovanja.
Osim toga, krajem 2009. godine sam razmenila novogodišnje čestitke u vidu imejla sa jednim Špancem iz mog ranijeg poslovnog života i on mi je tom prilikom rekao da je trenutno stacioniran u Melilji i da će tamo biti do kraja 2010.
Ah, Melilja, o njoj sam sanjala godinama! Zašto? Nemam pojma, tek tako. Ne Seuta, već baš Melilja. Zašto? Nemam pojma, tek tako. Da samo ukratko pojasnim: u pitanju su španske teritorije na severu afričkog kontinenta, tj., španske enklave koje su sa kopnene strane okružene Marokom. U svakom slučaju, prelomim ja da ipak odem na put početkom proleća te godine, pa mu javim i kažem kako planiram posetu Maroku u martu, a onda ću doći i u Melilju, pa možemo da se vidimo. Složio se.
I tako ja kupim povratnu avionsku kartu, a u to vreme mi je najbolja i najpovoljnija veza bila preko Rima do Kazablanke. Pošto nisam našla s kim bih putovala, moram da priznam i da sam malo oklevala, ali sam na kraju i to prelomila i odlučila da ipak idem sama. Odmah mogu da prijavim da je apsolutno sve prošlo u najboljem redu. Marokanci su ljubazan i pristojan narod, ali sam i ja ljubazna i pristojna žena.
Putovanje po Maroku je trajalo dve i po nedelje i evo mape koja prikazuje gde sam sve bila u toku tog perioda:
Za početak sam unapred rezervisala sobu u Kazablanki – jednu noć u dolasku i dve u povratku.
Međutim, oni virusi gripa s početka godine i dalje nisu želeli da nestanu iz mog života i tela, pa sam 4-5 dana pre puta bila na ivici prehlade i sa jakim talasanjima energije. Ali, karta je već bila kupljena, a tešila sam se da potvrđena hotelska rezervacija uliva nadu.
Dakle, krenula sam jako rano iz Beograda, pa sam sve vreme kunjala u avionu, a u Rimu sam ga i promenila. Na putu ka Kazablanki sam čak počela malo bolje da se osećam, kao da sam se probudila.
Po sletanju u Kazablanku je usledilo neprijatno iznenađenje – nije mi stigao ranac. S druge strane, uopšte se nisam potresla kad mi ranac nije stigao. Pomislila sam da sam se možda prosvetlila. Nisam. Verovatno sam bila previše umorna da bih reagovala.
Upravo u takvom stanju, u stanju kontuznog umora, obavila sam papirologiju i rečeno mi je da narednog dana treba da pozovem aerodrom oko 9-10 pre podne da vidim da li je ranac stigao.
Takođe sam na aerodromu promenila novac i vozom došla do železničke stanice u Kazablanki, a odatle taksijem do hotela. Pošto sam napravila početničku grešku i uhvatila prvi taksi koji sam videla ispred stanice, on me je naravno odrao, kao što taksisti na puno mesta u svetu vole da rade, ali i to nije bila tema koja me je u tom trenutku uznemirila.
Kad sam ušla u sobu i ostavila stvari, prvo sam se istuširala, najviše da bih se malo razbudila, a onda sam izašla da prošetam i vidim gde sam.
Zanimljivo mi je bilo, dok sam 2025. godine (konačno) pisala ove priče sa putovanja po Maroku 2010. godine, koliko se stvari u međuvremenu promenilo. Jedna od njih je i ta da sam u Kazablanki rezervisala hotel preko neke turističke agencije. Možda su sajtovi za rezervisanje soba već funkcionisali u to vreme, ali ih ja očigledno nisam koristila.
U svakom slučaju, ispostavilo se da mapa koja pokazuje gde se hotel nalazi, a koju mi je dala ta agencija u Beogradu, uopšte nije tačna. Hotel se nalazio u, za mene, mnogo boljem delu grada – u blizini pešačke zone, gde ima i hotela, restorana, internet-kafea, itd.
Uzgred, i potreba za internet-kafeima je, naravno, sada već stvar prošlosti.
Krenula sam u šetnju negde pre 4 popodne i mislila sam da treba da ubijem 3 sata pa da se povučem u sobu da spavam pošto sam po marokanskom vremenu ustala u 3 ujutru!!!
Prvo sam otišla do internet-kafea da bih se javila kome treba, a onda sam još malo prošetala.
Kazablanka, detalj
Međutim, nisam uspela da izdržim do 7 uveče, pa sam se vratila u sobu još pre 6.
U međuvremenu je nos počeo da mi se puni, ali van svake normale. Još dok sam šetala, kupila sam kapi za nos, ali ništa nije pomagalo. Oko 7:15 sam legla sa namerom da spavam, ali mi je bilo teško da se opustim sa takvim nosom, ali i zbrkanim mislima. Ipak, malo po malo nos mi se sredio, a misli smirile i istopile, tako da sam se uspavala sigurno još pre 8 i sa manjim buđenjima sam spavala do 6 ujutru, mada sam nastavila da dremam još izvesno vreme. Nije bilo nikakve potrebe za žurbom.
U nekom trenutku sam ipak sišla na doručak, a pošto im je kafa bila odlična, rešila da se tu malo opustim i popijem i drugu šolju kafe.
Naime, kao što sam već pomenula, trebalo je oko 9-10 pre podne da zovem aerodrom da vidim da li je ranac stigao, a pošto ispijanje druge šolje kafe nije trajalo previše dugo, čak sam ponovo izašla na ulicu da kratko prošetam i tako ubijem vreme.
Napolju je bilo relativno toplo, ali i oblačno i suvo. Ipak, ta kratka šetnja mi je prijala.
Mada nisam tada ništa snimala, zapisala sam u svom putnom dnevniku da pešačka zona veoma lepo izgleda i da tu ima nekih impresivnih zgrada. Valjda mi nije bilo do snimanja, jer sam ipak sada bila opterećena onim rancem. Meni je plan bio da već ovog dana krenem da putujem po Maroku, ali je to podrazumevalo da i ranac bude sa mnom. Bez njega, moje putovanje ne bi imalo smisla.
Zato sam se vratila u hotel i zamolila tipa sa recepcije da mi pomogne i da zove aerodrom. Dala sam mu broj telefona, ali je ipak trajalo pola sata – vrtenje raznih drugih telefona (uglavnom uprazno), gledanje preko interneta da bi mi rekao da mi neće ON naplatiti, već će mi mašina obračunati, itd. Na kraju je, navodno (pošto nisam dobila nikakav račun), mašina rekla 225 dirhama, što je bilo preko 20 evra!!! Praktično za lokalni poziv. Još mi taj recepcionar kaže uz osmeh kako je telefon skup u Maroku. Ja mu se nasmešim i zahvalim, jer šta ima da se raspravljam sa njim.
Moram da priznam da se taksisti i recepcioneri koje sam na početku sretala u Maroku nisu proslavili i nisu ostavili dobar utisak. Ne znam kako Islam gleda na nepoštenje i varanje ljudi. Verovatno kao i sve velike religije – nepoštenje nije bogougodna vrsta ponašanja, ali su ljudi veoma vešti da božje promisli tumače na svoj nesavršeni način.
Ono što je, međutim, bilo bitno jeste da su mi sa aerodroma rekli da je moj ranac stigao.
Zato sam otišla na železničku stanicu, Casa Voyageurs, pa sam tamo sačekala voz koji ide do aerodroma. Tu sam se konačno setila i da nešto snimim.
Železnička stanica u Kazablanki
Ja sam planirala da već budem na putu ka gradu Meknesu, ali je zbog kašnjenja ranca, sve bilo pomereno. Ipak, shvatila sam da bih u zavisnosti od reda vožnje vozova, zadržavanja na aerodromu, voznog reda autobusa, trebalo da kasnije popodne tog dana konačno stignem u Meknes i time bih „uhvatila vezu“ sa okvirnim planom prvog dela putovanja po Maroku.
Na aerodrom sam stigla oko sat vremena kasnije. Malo sam lutala, ali sam na kraju uspela da pronađem mesto za izgubljeni prtljag. Uzela sam svoj ranac i krenula nazad ka železničkoj stanici. Videla sam na tabli da je sledeći voz u 1 popodne, ali pogledam malo bolje i vidim da jedan voz i dalje stoji. Krenem ja da kupim kartu, počinje da svira sirena, neki ljudi blizu voza trče, trči i žena ispred mene, ja ubrzam hod razmatrajući i procenjujući da li mogu da ga stignem, pomislim da odustanem, ali mi šalterski radnik mahanjem pokazuje da požurim, tj., potrčim.
Ja se bacim u trk sa sve 20 kg na leđima i u stilu finiša ulećem za zadnja vrata voza koja se momentalno zatvaraju iza mene!!! Savršeno!!! Uštedeli su mi sat vremena.
A onda sam počela da se smejem samoj sebi – ko kaže da mi energija talasa, ili da mi je nizak pritisak zbog neprijatnog vremena sa izmaglicom i visokom vlagom. U svakom slučaju, uvalila sam se u sedište, a ranac je udobno bio smešten između mojih nogu.
Sada sam kompletna
Vrativši se u Kazablanku, morala sam da odem do autobuske stanice. Koliko sam imala sreće na železničkoj stanici na aerodromu, toliko je ovde malo falilo da propustim autobus. Naime, kupila sam kartu i sedela u čekaonici, došlo vreme za ukrcavanje, a ništa se ne dešava. Onda ispadne da treba da registrujem svoj veliki ranac, tj., da ga predam. Morala sam da odjurim do mesta za predavanje prtljaga, a tamo promena smene. Došao vozač, pa se bunio, ali je na kraju sve bilo u redu, ja sam se smestila u autobus i krenula za Meknes koji je udaljen oko 240 km.
Usput je autobus svratio i u Rabat, ali moj plan putovanja nije obuhvatao glavni grad Maroka.
Od Rabata, koji je kao i Kazablanka na obali Atlantskog okeana, put ka Meknesu kreće u pravcu istoka i prema Fesu u koji sam planirala da dođem kasnije.
Ono što me je prilično iznenadilo jeste velika količina zelene boje. Moram da priznam da mi je to bilo iznenađujuće za zemlju u severnoj Africi. Ja sam očekivala boje pustinje, a ovde je sve bilo mnogo zelenije od onoga što sam zamišljala.
Predeli između Rabata i Meknesa
Predeli između Rabata i Meknesa
Predeli između Rabata i Meknesa
S druge strane, nebo je bilo sivo i teško, pa mi se činilo i da mi to ne prija pritisku. Ipak, autobus je bio dobar i udoban, put sjajan i sve je prošlo odlično. Ispalo je da kasnim samo par sati u odnosu na prvobitni plan, a to je bilo veoma dobro i ohrabrujuće.
U Meknesu sam uzela sobu u hotelu u centru novog dela grada i bio je to jedan prilično fin hotel. Sada (2025. godine) kada se osvrnem na ovo putovanje, čini mi se da sam bila i luda i hrabra. Naime, nisam imala nikakve rezervacije osim u Kazablanki, već sam birala hotele na osnovu opisa u knjizi-vodiču koji sam nosila sa sobom, pa bih onda otišla direktno tamo i tražila sobu. Svuda su imali sobu za mene, ali sam takođe shvatila i da je ovo skup način putovanja, pa sam to ispravila tokom budućih putovanja. Eto, iz svakog iskustva treba nešto naučiti.
S druge strane, nisam zažalila što sam ovde odsela iz par razloga. Prvi je bio da sam smatrala da sam imala dovoljno „trauma“ za početak jednog putovanja i da mi je potrebno da se osećam udobno kada se povučem na spavanje.
Drugi razlog je bio apsolutno izvanredan i ljubazan recepcioner koga sam ovde upoznala. Naime, kada sam se prijavljivala za sobu, trebalo je da upišem i svoje zanimanje, a to je prevodilac. Tako je sve krenulo i taj ljubazni čovek mi je rekao da smo mi kolege jer se ispostavilo da je i on svojevremeno studirao engleski.
Krenuli samo malo sa pričom i on je pomenuo da je preveo neku priču sa arapskog na engleski, a ja sam se oduševila i pitala da li je taj prevod objavljen jer bih rado kupila takvu knjigu. Ispostavilo se da nije, ali mi je on obećao da će mi narednog dana doneti tu priču da je pročitam.
Za sada sam ostavila svoje stvari u sobi, snimila pogled sa prozora sobe i pošto je bilo oko 5 popodne, krenula sam u kratku šetnju po novijem delu grada.
Meknes, detalj
Novi deo grada je odvojen od starog koji se naziva medina nekim prostorom koji je nalik na relativno zelenu dolinu i koliko sam čitala tu protiče i neka reka, ali ja nju nisam videla. U svakom slučaju, „medina“ je naziv za stari deo grada u Severnoj Africi koji je ograđen zidinama i takav deo grada svakako ovde postoji i ja sam nameravala da ga obiđem narednog dana.
Ono što mi je za sada bilo bitno jeste da sam bila u blizini jedne pešačke ulice, pa sam tu i malo prošetala.
Meknes, detalj
Mada su Marokanci u želji da izbrišu uticaj Francuske i kolonijalnih vremena menjali nazive nekih ulica, koliko vidim ova pešačka ulica se i danas (2025. godine) zove Ri d’ Pari (Rue de Paris) što znači – Pariska ulica.
Pešačka ulica vodi ka aveniji Hasan II, a upravo se tom avenijom ide ka toj dolini ili reci koje sam pominjala i dalje ka starom delu grada, tj., ka medini.
Meknes, detalj
Ovde sam videla i jedan restoran koji za ljude koji govore srpski ima posebno smešan naziv.
Meknes, detalj
Ali, tu su i razni restorani i kafane, i oni često imaju i stolove i stolice ispred. Ono što je bilo upadljivo jeste da žene tu ne sede. Ja nisam imala nameru da menjam ili dovodim u pitanje lokalne običaje.
Meknes, detalj
Takođe postoje i radnje, a one sa hranom su me najviše privlačile. Tako sam prošla i pored radnje sa slatkišima u vitrini, a oni su svi delovali fantastično.
Meknes, detalj
Ipak, meni se jelo nešto slano, pa sam tako uzela nešto što liči na tanku proju. Prvo se iseče kriška, a onda se ona napuni sirom. U ovo vreme sam na svojim putovanjima manje obraćala pažnju na hranu, tako da ne znam kako se ovo jelo zove.
Meknes, detalj
Pošto je još uvek bio dan, nastavila sam dalje šetnju, pa sam tako došla i do neke raskrsnice sa lepom fontanom na kružnom toku. Odatle sam mogla da vidim i medinu, a tamo se isticao veliki minaret kvadrataste osnove, što je tipično za Maroko.
Meknes, detalj
Pošto je bila veoma prijatna temperatura, a ja osetila inspiraciju, čak sam otišla i do početka medine. Tu sam videla neku „kulu“ kvadrataste osnove (više kao ostatak neke fortifikacije).
Meknes, detalj
Malo sam zašla u deo starog grada, ali ne previše. Više mi je bilo važno da steknem predstavu o prostoru i glavnim ulicama radi orijentacije, nego što sam imala nameru da bilo šta obilazim u ovom trenutku. Takođe mi je bilo važno da vidim gde treba da dođem narednog dana da bih uhvatila prevoz za Volubilis, veoma važan arheološki lokalitet u Maroku.
Za sada sam rešila da se vratim u pravcu hotela, sa namerom da nađem neki internet-kafe i da tu svratim.
Nešto kasnije sam bila već u krevetu, fino istuširana i u pidžami. Ovo je bitno jer sam prethodne noći morala da improvizujem pošto mi nije stigao ranac sa stvarima. Preživela sam i bilo je dobro na kraju, ali je ovako bilo mnogo bolje.
Bez obzira što sam prethodne noći spavala 10 sati, a dremala još jedan sat, ipak sam bila umorna jer je ovo bio veoma uzbudljiv dan, pun pokretanja i neizvesnosti. Ono što je bilo dobro jeste da sam se potpuno oporavila od onog nagoveštaja prehlade, ali sam smatrala da mi ipak treba još odmora.
Takođe sam svodila utiske o onome što sam videla prvog dana. Najjači utisak mi je bio da je Maroko mnogo zeleniji nego što sam zamišljala. Svakako zemlja obuhvata i delove pustinje – na istoku i jugu, ali ono što sam videla u relativnoj blizini obale Atlantskog okeana je bilo sasvim zeleno.
Plan za naredni dan mi je bio da rano ustanem, doručkujem i peške odšetam do druge strane medine (a možda uzmem i taksi) da bih išla u Volubilis – lokalitet na Uneskovoj Listi svetske baštine gde se nalaze rimske iskopine. Plan za popodne mi je bio da obilazim samu medinu u Meknesu i šta mogu da vidim od kraljevske palate.
Sa tim mislima u glavi lagano sam utonula u san.