Početkom XVI veka Portugalci su podigli utvrđeni grad na zapadnoj obali severne Afrike, tj, prvo utvrđenje na mestu budućeg grada koji će dobiti naziv Mazagan, ali su tu prvu citadelu proširili u veće utvrđenje sa visokim zidinama 1541. godine.
Grad je ostao u rukama Portugalaca sve do 1769. godine kada je postao deo Maroka. Pošto su svi prethodni stanovnici grada (Portugalci) otišli, mesto je izvesno vreme bilo napušteno, ali je grad koji je kasnije tu nastao dobio naziv – El Džadida, što prigodno znači – Novi.
Marokanci su dobili svoj „novi“ grad, a Portugalcima je ostao ponos što su zidine nekadašnjeg Mazagana na obali Atlantskog okeana uvrštene u Sedam svetskih čuda portugalskog porekla. Naime, Mazagan je najbolje očuvano portugalsko utvrđenje u Maroku, a osim toga, njihova utvrđenja širom sveta su obično u velikoj meri izmenjena tokom vremena, što ovde nije slučaj. Bilo kako bilo, i jedni i drugi mogu da budu ponosni što je ovaj stari grad upisan na Uneskovu Listu svetske baštine.
Mazagan je Portugalcima bio veoma važan jer je predstavljao značajnu tačku u zapadnoj Africi na putu ka Indiji i kroz ono što je ovde preživelo može da se vidi međusobni uticaj evropskih i lokalnih (marokanskih) kultura, što se odražava i u urbanističkom planiranju, kao i u graditeljstvu.
Ovo prilično veliko utvrđenje koje ima otprilike oblik četvorougla (približno 320 x 230 m) sa svojim zidinama i bastionima predstavlja primer renesansnog vojnog graditeljstva u okviru kojeg je primenjen portugalski pristup prilagođen upotrebi vatrenog oružja. Unutar zidina je postojao čitav grad, a najvažniji objekti koji su do danas preživeli su cisterna i Crkva Uspenja. Upravo je crkva bila prva važna građevina na koju sam naišla kada sam prošla kroz kapiju koja vodi unutar fortifikacija.
El Džadida, detalj
Mada zgrada crkve i dalje ovde stoji, ona ne funkcioniše kao takva, već je odavno preuzeta i koristi se u druge, sekularne svrhe. Koliko sam čitala, danas je tu neka vrsta pozorište sale za potrebe lokalnog stanovništva.
A u nastavku kapije koja vodi u grad, pored crkve, prolazi i glavna ulica unutar utvrđenja. Nešto dalje se nalazi cisterna, ali sam ja odlučila da prvo odem do zidina i tako započnem svoje obilaženje.
El Džadida, detalj
El Džadida, detalj
Izbila sam tako do južnih bedema nekadašnjeg Mazagana i jugozapadnog bastiona gde su poređani neki stari topovi da bi sve delovalo autentičnije.
El Džadida, detalj
Kao što može da se zaključi sa sledeće fotografije, mada postoji široka staza duž zidina utvrđenja, ljudi (uključujući i mene) vole da hodaju baš po vrhu bedema.
El Džadida, detalj
U nekom trenutku sam ipak sišla sa bedema i stazom nastavila dalje, pa sam tako došla i do istočnih zidina. Ono što može na prvi pogled da deluje čudno, obzirom da se Atlantski okean nalazi zapadno od Maroka, jeste da se ovde čini da se pučina pruža u pravcu istoka (tačnije u pravcu istok-severoistok). Verovatno se tokom vedrih dana bolje vidi da tu, na kraju „pučine“ postoji i kopno. To sve postaje jasnije kada se vidi na geografskoj karti da se El Džadida nalazi na poluostrvu koje se pruža u pravcu severa, a Mazagan je bio podignut na istočnoj strani i tako gleda duž marokanske obale koja se ovde pruža po liniji jugozapad-severoistok.
Ovog dana su se najbolje videli brojni šareni čamci koji su bili smešteni u luci i zaštićeni od moćnog Atlantskog okeana.
El Džadida, detalj
Ovde sam došla i do jugoistočnog bastiona gde takođe ima poređanih starih topova, ali se vide i drugi delovi utvrđenja i zaštićeni deo luke.
El Džadida, detalj
Na sledećoj slici se još bolje vide delovi utvrđenja, a uskoro sam i prošla kroz kapiju u prvom planu sledeće fotografije.
El Džadida, detalj
El Džadida, detalj
Kada se prođe ova kapija dođe se do jednog „useka“ u istočnim zidinama i tu se nalazi „Kapija prema moru“.
El Džadida, detalj
Nešto dalje je i severoistočni ugao utvrđenja, a odmah pored njega je i sinagoga Bensimon koja je podignuta 1926. godine.
El Džadida, detalj
Naime, kao što sam već rekla, nakon odlaska Portugalaca Mazagan je izvesno vreme bio prazan, ali je utvrđenje ponovo oživelo polovinom XIX veka. Novi grad El Džadida je nastavio da se širi i razvija u važan trgovinski centar, a takođe i multikulturalno društvo, pa su tu živeli i Muslimani, i Jevreji, i Hrišćani.
Kako sam išla dalje duž zidina nekadašnjeg utvrđenja, tako sam iz različitih uglova mogla da vidim njegove delove.
El Džadida, detalj
Na jednom mestu mi je posebno bilo zanimljivo da na sred šetališta duž zidina stoji jedan aktivan dimnjak. Koliko sam kasnije mogla da zaključim, on pripada javnoj pekari, tj, pećnici koju zajednički koriste pripadnici lokalne zajednice, što je prilično česta pojava u Maroku. Mada ljudi imaju rerne po svojim kućama, obično se veliki komadi hleba i sličnog peciva peku upravo u ovakvim zajedničkim/javnim pećnicama u kojima postoji osoba zadužena za pečenje.
El Džadida, detalj
Ubrzo sam došla i do sinagoge Bensimon.
El Džadida, detalj
Idući duž severnih zidina utvrđenja, mogla sam da vidim i minaret Velike džamije.
El Džadida, detalj
Ali, moram da priznam da mi je u ovom trenutku bilo mnogo zanimljivije šta sam mogla da vidim dole na ulici. Bila je to najzabavnija fudbalska utakmica koju sa u životu videla.
Evo i par fotografija sa iste „utakmice“, a na jednoj od fotografija se vide i golovi na sred ulice obeleženi sa dva kamena. Bilo je izuzetno zabavno!
El Džadida, detalj
El Džadida, detalj
El Džadida, detalj
U nastavku obilaženja utvrđenja u El Džadidi napustila sam zidine i krenula ulicama Portugalskog grada, kako se ovo utvrđenje često i zove. To mi je veoma prijalo i zato što je vetar, pogotovo dok sam bila na zidinama, bio toliko jak da je bilo skoro neprijatno.
El Džadida, detalj
Čitav ovaj prostor uopšte nije veliki i ja sam se vrlo brzo našla u ulici u kojoj sam, osim što postoje i impresivni portali, ponovo videla crkvu Uspenja.
El Džadida, detalj
Bočno od crkve je i srazmerno veliki trg kod kojeg je Velika džamija. Kao i u slučaju crkve Uspenja i ovde je došlo do prenamene objekta, samo u obrnutom smeru. Nekada civilna građevina, svetionik, vremenom je pretvorena u religioznu – minaret Velike džamije.
El Džadida, detalj
Ovde i usput sam snimila još neke detalje, a onda sam se uputila do Portugalske cisterne.
El Džadida, detalj
El Džadida, detalj
Sigurno najzanimljiviji spomenik kulture u El Džadidi je svakako Portugalska cisterna.
El Džadida, detalj
Već su stari Rimljani pravili cisterne za prikupljanje i skladištenje vode, a i u centru Istanbula postoji impresivna Cisterna Bazilika iz VI veka (videti: https://www.svudapodji.com/istanbul-4/).
Međutim, i Portugalci su ovde napravili podzemno skladište za vodu bukvalno u sred svog utvrđenog grada Mazagana i taj objekat je preživeo i ostao u funkciji sve do današnjih dana. Danas je on, pre svega, posebna turistička atrakcija grada.
Ranije već pomenuti Orson Vels je delove svog „Otela“ snimao ne samo u Esauiri, već i ovde unutar cisterne.
To je sasvim razumljivo, jer su prizori refleksija u vodi 25 stubova koji nose tavanicu istinski upečatljivi. Osim toga, u sredini tavanice je otvor kroz koji slobodno pada kiša, pa se voda tako i prikuplja.
El Džadida, detalj
El Džadida, detalj
Cisterna ima približno kvadratastu osnovu, a dužina stranica je od 33 do 34 m.
El Džadida, detalj
Pretpostavlja se da je prvobitno služila kao skladište oružja ili žita, ali je pretvorena u cisternu za vodu 1541. godine.
El Džadida, detalj
Ovde sam imala zanimljiv doživljaj – iznenada sam postala učiteljica. Naime, unutra je prilično mračno i u vreme kada mobilni telefoni uglavnom nisu pravili fotografije (svakako ne kvalitetne) bilo je jako teško fotografisati. Ja odlično znam jedan od načina, ali za to mi je bilo potrebno da imam neki stabilni „stativ“, a ovde su mi za to služili stubovi.
Par momaka je pokušavalo da snimi cisternu, ali im to, mada su imali dobar foto-aparat, nije uspevalo, jer su koristili blic. To na ovakvim mestima nije dobro rešenje, tj, snimi se nešto, ali je to daleko od onoga što ljudsko oko realno vidi.
Dakle, objasnila sam im da treba da koriste tajmer i da nađu neki stabilni oslonac. Onda fotografija može dobro da ispadne. Nadam se da su zapamtili lekciju.
El Džadida, detalj
Ovde sam završila sa svojim pravim obilaženjem istorijske El Džadide, pa sam onda još malo prošetala do lokalne pijace i tamo opušteno razgledala različitu robu, a takođe sam svratila i u jednu poslastičarnicu na sveže ceđeni sok od pomorandže i kolač. Francuski uticaj i dalje može da se vidi kroz vrste kolača koji se ovde prave paralelno uz tradicionalne.
El Džadida, detalj
Kad sam već kod kolača, kasnije sam pravila jednu vrstu marokanskih kolača koja se zapravo u raznim verzijama može naći u okviru arapske, osmanlijske, pa i balkanske kuhinje. Mi ih zovemo gurabije i pravimo ih na „naš“ način, ali se ovi keksići od mlevenog badema u Maroku zovu „griba“ (ghriba). Najčešće se služe sa čajem od nane koji je izuzetno popularan u čitavom Magrebu, regionu severozapadne Afrike.
Moja verzija gribe sa čokoladom
Evo i recepta:
GRIBE SA ČOKOLADOM
- 200g čokolade za kuvanje
- 50g putera
- 100g šećera
- 2 jaja
- 1 kesica vanilin-šećera
- 1/2 kašičice ekstrakta od badema
- 150g mlevenih badema
- 100g mekog brašna
- 1/2 kesice praška za pecivo
- malo soli
- oko 100-150g šećera u prahu
Istopiti i lepo spojiti čokoladu i puter. Umeštati šećer, jaja, vanilin-šećer i ekstrakt od badema. Zatim lepo umešati i mlevene bademe, brašno, prašak za pecivo i so. Poklopiti i staviti u frižider da odstoji barem par sati, a može i tokom noći.
Formirati loptice od testa, pa svaku uvaljati u šećer u prahu. Staviti loptice na pleh sa papirom za pečenje i blago ih pritisnuti, da se dobije oblik kolačića. Treba takođe ostaviti i dovoljno prostora između kuglica/kolačića jer će se naduti.
Peći na 180 stepeni C oko 12-15 minuta.
Posle prijatne pauze za sok u kolač u El Džadidi nastavila sam da šetam kroz grad u pravcu autobuske stanice. I savremena El Džadida je veoma lepo mesto.
El Džadida, detalj
El Džadida, detalj
Pošto sam na autobusku stanicu stigla pre očekivanog polaska međugradskog autobusa, imala sam taman dovoljno vremena da popijem i jedan toliko popularan čaj od nane. Ja volim i često pijem čaj od nane i kod kuće, ali bez šećera, pa sam ga tako pila i u Maroku.
El Džadida, detalj
Narednog dana uopšte nisam bila u žurbi. Imala sam plan da oko podneva krenem za Kazablanku autobusom, pa mi je vreme pre toga bilo slobodno. Iskoristila sam ga tako što sam ponovo prošetala do starog dela Safija i medine, a posebno mi je prijalo da je dan bio savršen – sunčan i bez vetra.
Safi, detalj
Otišla sam do obale, a tamo ponovo prošla pored Kasr al-Bahra u blizini kojeg se nalazi još jedan omanji, ali veoma slikovit mauzolej.
Safi, detalj
Safi, detalj
Nešto dalje sam došla i do kapije Bab El Masra koja vodi u medinu, ali i do mauzoleja Sidi Budhab.
Safi, detalj
Ovog dana su mi radnje sa začinima bile mnogo zanimljivije od suka sa grnčarijom, zato što sam imala nameru da nešto i kupim. Znala sam da će biti odlaska na sukove u Kazablanki, ali sam ovde htela nešto da kupim jer sam imala dovoljno vremena, a znala sam da mi neće biti teško da nosim.
Safi, detalj
Safi, detalj
Safi, detalj
Posle sam nastavila da šetam u blizini zidina i po medini u Safiju i istinski sam uživala u lepim prizorima.
Safi, detalj
Safi, detalj
Safi, detalj
Ipak, u neka doba sam morala da krenem nazad ka hotelu, pa sam se samo još u sobi dopakovala, a onda otišla peške do autobuske stanice koja je bila u blizini.
Od Safija do Kazablanke ima oko 250 km, ali ovde putovanje nije trajalo onoliko dugo kao što se dešavalo na severu i istoku Maroka – delimično je razlog bio u odličnom autobusu kojim sam se ovde vozila, a delimično i zato što je bilo manje stajanja. U svakom slučaju, popodne sam stigla u Kazablanku i otišla u onaj isti hotel u kojem sam odsela i na samom početku putovanja. Ostavila sam stvari u sobi i krenula u šetnju.
Bilo mi je zanimljivo da posmatram sopstvena osećanja. Odjednom sam osetila radost zbog povratka, a ta radost je još više narasla kada sam izašla na ulicu. Nekako sam sasvim drugim očima gledala i doživela Kazablanku i to me je negde obradovalo: sada nisam bila bolesna, nisam bila umorna, a i sam prtljag je bio gde treba – u sobi. Osim toga, osećala sam se i znatno opuštenije: em sam se na svoj način „odmarala“ 2,5 nedelje, em sam se navikla i na državu, i na ljude, i na običaje. Sasvim drugačiji osećaj u odnosu na onaj koji sam imala po dolasku. Prosto sam pomislila da bih mogla još da ostanem.
O tome šta sam radila u Kazablanki na kraju svog putovanja po Maroku 2010. godine više u sledećem nastavku putopisa, a za sada evo ponovo geografske karte koja pokazuje gde sam sve bila tokom ovog putovanja.