Klisura Vuraikos kroz koju sam krajem septembra 2023. godine prošla peške deo je Nacionalnog parka Helmos – Vuraikos i UNESKO-ovog Globalnog geoparka Helmos – Vuraikos. Reka dotiče sa planine Helmos koju takođe nazivaju i Aroanija i u dužini od oko 50 km teče ka severu Peloponeza i Korintskom zalivu. U svom završnom delu se probija kroz krečnjačke stene stvorivši tokom miliona godina izuzetno lepu klisuru kroz koju je krajem XIX veka napravljena železnička pruga uskog koloseka.
Železnica i dan danas radi, pre svega za potrebe turizma. U dužini od 22 km povezani su gradići Kalavrita u unutrašnjosti i Dijakopto na severnoj obali Peloponeza, a vožnja traje nešto malo preko sat vremena. Ta udaljenost može da se pređe i peške i to je upravo ono što sam ja radila ovog dana.
U vreme mog boravka u ovom delu Peloponeza, voz nije saobraćao zato što je prethodnih dana bilo puno kiša koje su dovele do odrona i klizišta, pa je pruga bila u prekidu. To ipak nije značilo da pešačku stazu koja praktično vodi duž pruge ne mogu da prođem peške.
Prvobitna ideja mi je bila da se vozom prebacim od Dijakopta do Kalavrite, ali pošto voz nije radio, a meni se posrećilo, kolima su me prebacili neki Englezi, tako da sam od železničke stanice u Kalavriti mogla lepo da krenem da se spuštam ka obali. Prvi deo tog iskustva je opisan u prethodnom delu priča sa putovanja po Peloponezu 2023. godine, a sada sledi nastavak.
Ja sam tako u nekom trenutku ponovo došla do još jednog mosta na kojem je jasno stajala tabla da je pešacima zabranjeno da tu prolaze. Kao što sam već objasnila u prethodnom nastavku, taj znak i jeste i nije imao to značenje. S jedne strane, ne postoji drugi (bezbedan) način da se pređe preko reke, a s druge, verujem da se znak više odnosi na situaciju kada tu naiđe voz – onda zaista nikako nije dozvoljeno da čovek prelazi most u isto vreme kada je na mostu i voz.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Kada se bliže priđe mostu, vidi se da su sa jedne strane pored ograde postavljene metalne ploče kojima sasvim dobro može da se hoda.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
U ovom delu sam ugledala i mnoštvo ljupkih grčkih ciklama (Cyclamen graecum).
Grčke ciklame
Ali, posle slikanja cveća, bilo je bitno da nastavim dalje, a vrlo brzo sam naišla na još jedan od brojnih tunela koji su napravljeni da bi pruga tu mogla da prođe.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Mada na prethodnoj slici tunel deluje sasvim mračno, pa može da se pomisli da je dugačak, kada sam se približila i slikala ga iz drugog ugla, videlo se da je to sasvim jedan fin, kratak tunel koji je u mom slučaju (pešaka) samo dodavao na slikovitosti iskustva.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Osim tunela, u ovom uskom delu klisure postoje i brojne strehe koje su takođe napravljene za prolazak voza.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Ovde sam uočila i nekoliko izuzetno lepih žutih lužarki (Sternbergia lutea), pa sam ponovo morala da stanem da bih ih slikala.
Žuta lužarka
Takođe sam se i često osvrtala da bih videla kako sa datog mesta izgledaju predeli kroz koje sam već prošla. Sve je bilo izuzetno impresivno i lepo, a ja sam bila oduševljena.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Inače, po starogrčkoj legendi, Herakle je bio zaljubljen u Vuru i upravo je on svojim mačem probio ovaj prolaz u vidu klisure da bi se sa svojom draganom našao na moru. Zato je reka dobila ime Vuraikos.
Pruga se u nekim delovima približava nivou reke, ali u nekim drugim je dovoljno visoko u odnosu na nju da su morali da se prave mostovi. Neki su mostovi napravljeni od kamena, a neki su metalni. U ovom delu staze postoji čak par mostova koji su gotovo spojeni u jedan.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
I ovde sam, prešavši drugi most, morala da se osvrnem i vidim kako to sve izgleda sa tog kraja.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
A onda sam uskoro ponovo naišla na tunel.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
I njega sam slikala sa „druge strane“ i moram da priznam da mi ni najmanje nije bilo teško ili zamorno da slikam sve ove detalje. Bila sam potpuno ushićena iskustvom i lepotom predela kroz koje sam hodala, a kao što sam već pomenula u nekoliko ranijih priča sa putovanja, fotografisanje je za mene i način da iskažem svoje divljenje, ali i zahvalnost na doživljaju kojem sam izložena.
S druge strane, upravo ovo mnoštvo fotografija možda nekoga i inspirišu da ode na Peloponez i prošeta ovom stazom.
Od ovog tunela je ponovo krenula treća zupčasta šina, što je značilo da je nagib dovoljno veliki da običan voz ne bi mogao tu da prođe, već je potreban taj mehanizam koji omogućava da se voz u tom delu kreće kao nekakva uspinjača. Između ostalog je i zato potrebno preko sat vremena da bi voz prevezao 22 km. Na par mesta sam naišla i na poređane pragove koji su tu sigurno postavljeni da bi u nekom trenutku zamenili dotrajale stare pragove.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Kao što može da se vidi sa narednih slika, pruga se u ovom delu spušta prilično blizu reke, a onda tu ima i više drveća koje tamo gde ima prostora raste u blizini korita.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Kada sam naišla na deo gde se vidi i pruga, i jedan tunel, ali i reka, dobila sam inspiraciju da se slikam.
Uživanje u klisuri Vuraikos
Nekoliko minuta kasnije sam naišla i na još jedan most, ali su pre njega postojale i neke stene na koje sam mogla da postavim svoj foto-aparat i da napravim jedan „profi-selfi“, kako ja volim da zovem ove „auto-portrete“.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Pešačenje kroz klisuru Vuraikos
Ovde sam napravila i propisnu pauzu da bih pojela neke kekseve koje sam ponela sa sobom, a vodu sam, naravno, često pila i usput.
Zatim sam došla do mesta odakle sam mogla u vidu panorame da snimim prugu. Ona svakako nema krivinu kao što može da se čini, ali mi je slika ipak simpatična.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Sa istog mesta sam snimila i deo pruge koji sam već prošla, kao i deo pruge koji je bio preda mnom. Predeli su bili istinski izuzetno lepi.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Otišla sam malo dalje, pa sam se ponovo osvrnula – sve je bilo slično, a malo drugačije, pa ipak i dalje lepo i inspirativno.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Nastavila sam dalje, pa sam ponovo naišla na jedan most, ovaj put prilično dug, ali sam takođe naišla i na još jedan odron koji je prekrivao prugu. Bilo je sasvim jasno zašto vozovi u ovom periodu nisu ovde saobraćali.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Takođe sam naišla na još jedan tunel, a odmah posle njega se video drugi. Kada sam došla negde na sredinu, napravila sam još jednu panoramsku fotografiju.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Uskoro se nailazi i na jedan, rekla bih, noviji tunel koji je srazmerno dug i mračan, ali on sa strane ima probijene prolaze koji obezbeđuju delimičnu svetlost. Ja sam za svaki slučaj koristila lampu na svom mobilnom telefonu, a unutra je bilo dovoljno mračno i nezanimljivo, tako da tu ništa nisam snimila. Jedino imam sliku ulaza u tunel.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Posle se ponovo dolazi do još jednog mosta koji vodi preko uskog i visokog malog kanjona koji je na ovom mestu probila reka Vuraikos.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
U delu pruge pre ovog malog kanjona postoji nekoliko tunela i oni su obično dodatno ozidani i ojačani, ali odmah posle mosta se nailazi na tunel koji je, barem iz pravca Kalavrite, jednostavno probijen kroz stenu.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
On je nešto duži, a obuhvata i krivinu, tako da mora pažljivo da se prolazi kroz njega.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Mada na prvi pogled deluje da u tunelu vlada apsolutni mrak, zapravo je situacija nešto drugačija kada se uđe unutra, a oči se prilagode na polu-tamu. Onda se shvati da svetlost koja obasjava tunel sa jedne strane dolazi spolja, a ja sam se ponovo osvrnula da vidim kako to sve izgleda u obrnutom smeru iz kojeg sam upravo došla.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
U drugom delu je tunel podzidan da bi mu to dalo jačinu, a meni su sa svakim korakom prizori i detalji bili veoma lepi, pa sam tako i slikala.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Ovde je klisura prilično uzana, a i duboka, tako da pruga dosta vijuga, a tuneli se smenjuju maltene jedan za drugim. Samo što sam napustila tunel koji sam upravo pominjala, ispred mene se pojavio novi.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Osim ovih detalja vezanih za samu prugu, bitno je reći da ja ovde nisam imala nikakav domet na mobilnom telefonu. Pretpostavljam da je razlog za to upravo uzana, a visoka klisura. Pomislila sam kako zbog toga treba da budem još pažljivija u svom hodanju, jer ako bih se povredila ne bih mogla nikoga da dozovem. Obaška što apsolutno nikoga osim mene ovde nije bilo. Tešila sam se da je devojka sa recepcije u hotelu u Dijakoptu znala gde sam, ali smatrala sam da mi je u svakom slučaju bolje da hodam pažljivo, pa sam tako nastavila dalje.
Sada je usledila veoma zanimljiva serija tunela i polu-tunela, a u jednom je bilo i par bočnih otvora.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Morala sam, naravno, da provirim kroz jedan od ovih velikih bočnih otvora, a odatle se vide litice na istočnoj strani klisure.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
U nastavku pruga ponovo ima, rekla bih, prolaz, a ne tunel koji zatim prelazi u impresivni deo iznad kojeg je streha.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
I ovde sam morala da se osvrnem i snimim i delove pruge kojima sam već prošla. Pogled je sa obe strane bio apsolutno impresivan.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Zatim ponovo sledi jedan kraći tunel, a onda je situacija sa tunelima i prolazima počela da se „smiruje“, mada su nagib i potreba za zupčastom šinom i dalje bili tu.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Vrlo brzo je pruga krenula da ide pravo i po ravnom, dok su najimpresivniji delovi klisure polako ostajali iza mene.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Ispred sebe sam u daljini takođe videla i bočna uzvišenja u klisuri koja su se širila, pa mi je bilo jasno da se lagano približavam svom cilju.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Uskoro se po sred klisure pojavila i široka dolina, a tu je i lokalna železnička stanica Mikrohelidu, dok sa obe strane pruge rastu masline. Tim povodom do ovde može da se dođe i zemljanim putem, a Dijakopto je odavde udaljen oko 6 km.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Okolina pruge kod stanice Mikrohelidu
Mada sam već izdaleka videla da su uzvišenja u završnom delu klisure ogoljena, tek kada sam se približila bilo mi je jasno o čemu se radi – tu je očigledno bio neki požar i sada su se na tim visovima osim stena videla i izgorela stabla.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Okolina železničke pruge Kalavrita - Dijakopto
Posle one široke doline, klisura Vuraikos se ponovo sužava pre nego što konačno dođe do mora.
Okolina železničke pruge Kalavrita - Dijakopto
Međutim, ono što je ovde bilo najupadljivije bile su posledice velikih kiša koje su padale prethodnih dana. U pitanju su bili brojni odroni koji su u većoj ili manjoj meri prekrivali prugu. Mislila sam kako je sigurno i onaj požar, od godinu ili dve ranije, dao svoj doprinos ovakvom razvoju događaja, jer je sada drveće uglavnom mrtvo i ne upija dovoljnu količinu vode iz zemljišta, niti je njegovo korenje više dovoljno jako da bi zadržalo zemlju i kamenje, i sprečilo da oni klize.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Na sledećoj slici se vidi manja količina kamenja koja prekriva prugu, ali mi je ona posebno zanimljiva jer se vidi kako je stena presečena kao da je vreo nož prošao kroz puter da bi tu mogla da se postavi pruga.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Ja sam na odrone kamenja i zemlje preko pruge nailazila i u gornjem delu, ali je ovde, na oko 3 km od Dijakopta situacija bila izuzetno složena. Razmišljala sam o tome koliko li će vremena biti potrebno da se svi ovi nanosi uklone, padine obezbede i ojačaju, a pruga ponovo krene da radi. Možda zato što se ne razumem u građevinarstvo, tek meni se ovo činilo kao da će biti posao od najmanje nekoliko meseci.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Mada sam, bez obzira i na ove odrone i na izgorelo drveće, i dalje uživala u sveukupnom doživljaju i čitavoj avanturi, sada sam već osećala popriličan umor, tako da sam jedva čekala da dođem do Dijakopta i hotela u kojem sam odsedala. Na svu sreću, povremeno je bilo i više prostora oko pruge, pa sam mogla brže da hodam.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Na sledećoj fotografiji, sa leve strane, pored reke, pod normalnim okolnostima vodi dobar zemljani put. On je ovom prilikom bio prekriven blatom i bilo je jasno da se prethodnih dana i reka izlila iz svog korita tamo gde je bilo prostora za tako nešto.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
A onda sam naišla na jedan veliki odron. Vodeći računa da ne upadnem u blato, došla sam do njega i prešla ga žurno nastavljajući dalje.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Samo stotinak metara, na mestu gde pruga vijuga, klisura i dolina na njenom dnu su se opet malo proširile i ja sam znala da je Dijakopto sada već vrlo blizu.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
A onda, kao da je priroda htela da kaže kako mora da se zna da je ona glavna, gotovo na samom izlazu iz klisure naišla sam na najveći odron – zapravo je to bilo pravo klizište sa ogromnom količinom kamenja i zemlje. U trenutku sam oklevala jer sam se pitala da li je sve to dovoljno stabilno, da li je imalo vremena da se stabilizuje (imajući u vidu da se sve to dogodilo samo dan-dva ranije) i da li je bezbedno da ja hodam po tome. Takođe sam razmatrala i svoje opcije, da li bi mi bilo bolje da se vratim do železničke stanice Mikrohelidu pa da tamo onim zemljanim putevima probam da dođem do neke civilizacije, ili čak da se spustim do reke, pa tu vidim kakva je situacija. Na kraju sam se odlučila da prođem pravo preko te gomile zemlje i kamenja. Moram da priznam da mi uopšte nije bilo prijatno i osetila sam priličan stres. Uz maksimalnu koncentraciju, gledajući veoma dobro koje su moguće putanje, gde se nalazi drveće koje deluje da stabilno stoji, kao i gde tačno stajem, popela sam se na sve to i onda što sam brže mogla prešla sam tih nekih stotinak metara da bih se onda konačno bezbedno spustila sa druge strane.
Možda sve to i nije bilo opasno koliko sam ja pomislila da može da bude, ali meni je bilo jako drago kada sam prošla taj deo. S druge strane, toliko sam bila pod stresom da se nisam ni setila da sve to fotografišem. Naravno, ne bih slikala ništa dok sam bila na toj gomili kamenja i zemlje, ali niti neposredno pre, niti neposredno posle nije mi ni palo na pamet da vadim mobilni telefon ili foto-aparat iz svoje torbice oko pasa.
Tek kada sam se malo udaljila, setila sam se da ne bi bilo loše da ja to ipak i snimim. Mrzelo me je da se vraćam, ali je zato dobro poslužio moj foto-aparat i njegov zum.
Železnička pruga Kalavrita - Dijakopto
Kamenje i zemlja preko železničke pruge Kalavrita - Dijakopto
Uskoro sam došla i do ulica Dijakopta i sada sam imala još oko 1,5 km do hotela. Činilo mi se da mi je to najteže. Možda i zato što je bilo srazmerno dosadno.
Ulazak u Dijakopto
Kada sam stigla do hotela, prvo sam malo sela da se odmorim i popijem nešto osvežavajuće, a onda sam otišla u sobu da se istuširam i presvučem. Posle sam došla na ranu večeru i to je bilo jedno lepo iskustvo.
Rana večera u Dijakoptu
Dok sam tu sedela, jedna maca je došla do mene i delimično legla preko moje noge. Mora da je osetila umor koji se tu nagomilao. Zahvalna sam maci.
Vađenje umora iz nogu
Pedometar u mom mobilnom telefonu nije egzaktna nauka, ali mogu da prijavim da sam ovog dana postavila svoj lični rekord (otkad imam tu aplikaciju u telefonu) – 34572 koraka, a to je gotovo 25 km. Pa, nije loše.
Međutim, mnogo važnije od ovoga je bilo moje ushićenje ostvarenim, bez obzira na umor. Evo kao malog podsetnika i video-snimka na kojem se vide neki delovi klisure.
Nešto kasnije sam snimila i Mesec koji se lagano uzdizao na nebu. Vrlo zadovoljna onim što sam ovog dana ostvarila, ali i ispunjena divnim osećanjima i prepuna inspirativnih vizuelnih utisaka, mogla sam rano da se povučem na spavanje. Ipak mi je bio potreban i odmor.
Mesec iznad Korintskog zaliva