Pošto je vreme u oktobru 2024. godine bilo veoma lepo, sunčano i prijatno toplo u toku dana, a ja mogla da odvojim slobodno vreme, osmislila sam par dnevnih izleta. Jedan od njih me je vodio u Srem i do istočnog dela Fruške Gore. Ideja jе bila da obiđem neke objekte koji se smatraju spomenicima kulture.
U ovom delu Srbije ima dosta takvih mesta i ja sam neka već posetila i pisala o njima (videti tri nastavka koji počinju sa: https://www.svudapodji.com/srem-1/), ali ima još puno toga što planiram da vidim u nekom narednom periodu.
Ovaj put sam se odlučila za lokalitete i spomenike koji se mogu videti na sledećoj karti:
Dakle, prvo sam se starim putem od Beograda preko Zemuna odvezla do Inđije. Danas puno ljudi bira da ide autoputem jer je brže, ali ja sam na ovaj izlet išla u nedelju, a krenula sam od kuće relativno rano, tako da uopšte nije bilo gužve i fino sam se odvezla do centra Inđije gde sam prvo parkirala kola, a onda krenula u šetnju po centru gradića.
Prvi objekat koji me je zanimao bila je rimokatolička crkva Sv. Petra koja je kategorizovana kao nepokretno kulturno dobro od velikog značaja.
Rimokatolička crkva Sv. Petra
Crkva je podignuta 1872. godine i ona je zamenila staru, mnogo manju crkvu koja se nalazila na nekom drugom mestu. Ova jednobrodna crkva je izrazito monumentalna, ima površinu od 446 kv. m i sagrađena je u barokno-klasicističkom stilu. Na severnoj strani ima polukružnu apsidu, a na južnoj se uzdiže visok zvonik. Prednja, južna, fasada je veoma lepo i skladno urađena.
Što se tiče obilaska unutrašnjosti crkve, čak sam pomislila i da je dobro što je nedelja pre podne, jer je tako veća verovatnoća da crkva bude otvorena. I bila sam u pravu. Doduše, misa je bila u toku, tako da sam pažljivo i prilično tiho ušla unutra i iz zadnjeg dela kratko razgledala crkvu sa željom da što je moguće manje smetam ljudima koji su tu bili zbog sasvim drugih, duhovnih, razloga.
Rimokatolička crkva Sv. Petra
I unutrašnjost je monumentalna, a naos je natkriven poluobličastim svodom. Prostor je po dužini podeljen na pet traveja koji su odvojeni lukovima oslonjenim na masivne pilastre. Svi unutrašnji zidovi su oslikani i to veoma skladno. Nažalost, na više mesta može da se vidi uticaj vlage, a možda i prodiranja vode kada padaju kiše, ali to ne kvari utisak vizuelno lepog prostora.
Rimokatolička crkva Sv. Petra, detalj
Na prozorima su postavljeni izuzetno lepi vitraži, a ja sam snimila samo par njih.
Rimokatolička crkva Sv. Petra, detalj
Rimokatolička crkva Sv. Petra, detalj
Dok sam ovde boravila, sveštenik je radio svoj posao i obraćao se vernicima. Ja jesam razgledala i slikala unutrašnjost crkve, ali sam sve vreme i veoma pažljivo slušala šta on priča (ja sam simultani prevodilac i kao deo svoje profesionalne deformacije znam da radim više stvari u isto vreme). To što je on govorio je bilo toliko lepo i inspirativno da mi je bilo gotovo žao što sam morala da idem dalje. Zato sam malo oklevala slušajući njegove mudre reči, ali sam uskoro ipak izašla napolje i nastavila šetnju po centru Inđije.
Kada se od pešačke zone u kojoj je crkva Sv. Petra pređe glavna ulica, odmah se nailazi na jedan trg na kojem je znamenito mesto u vidu Spomenika Podunavskom partizanskom odredu u Inđiji koji je podignut 1975. godine.
Spomenik Podunavskom partizanskom odredu u Inđiji
Već 1941. godine je odred od sedam skromno naoružanih partizana, uglavnom komunista, krenuo da radi na formiranju lokalnih partizanskih grupa i osnivanju novih partijskih organizacija. Ovaj bronzani spomenik se sastoji od platoa (visok 0,35 m), postamenta (1,5 m) i same figure koja je visoka 3,5 m. Zanimljivo mi je bilo da pročitam reči koje su upisane na postament, a koje je Tito izgovorio na temu pokretanja narodnooslobodilačkog rata protiv Nemaca, Ustaša i drugih okupacionih snaga – kakav je on bio vešt političar!
Sada je trebalo da pređem i ulicu Cara Dušana u samom centru da bih došla do još jednog nepokretnog kulturnog dobra koje predstavlja spomenik kulture. Radi se o Kući Đorđa Vojnovića.
Kuća Đorđa Vojnovića
Kuća je sagrađena 1873. godine i pripadala je porodici Vojnović. Osnova je pravougaona, glavna fasada je okrenuta ka ulici, a ulazi se sa bočne, severoistočne, strane.
Što se fasade tiče, kao što može da se vidi sa prethodne fotografije, ona je veoma lepo i maštovito urađena sa pilastrima koji razdvajaju četiri prozora i čiji su vrhovi spojeni timpanonom. U sredini timpanona je konzola u obliku glave starca, a tu je i čitavo mnoštvo drugih dekorativnih detalja.
Kuća Đorđa Vojnovića
Nakon smrti svog oca, Đorđe Vojnović (1888-1975), koji se školovao u Sremskim Karlovcima, Osijeku i Beču, vratio se u Inđiju i tu nastavio da vodi imanje. Po izbijanju Prvog svetskog rata su ga Austrijanci uhapsili i proveo je u zatvoru tri godine. Kada se vratio kući, zatekao je opljačkano i rastureno imanje. Kako je bio školovan pravnik koji se posvetio ekonomiji, uspeo je da obnovi imanje i da ga dalje razvija, a takođe se posvetio i razvoju same Inđije. Bio je to i moj „kolega“, prevodilac, pa je tako sa nemačkog preveo „Sedam godina na Tibetu: Moj život na dvoru Dalaj lame“ Hajnriha Harera, samo četiri godine po objavljivanju knjige.
Đorđe Vojnović je svoju kuću ostavio na korišćenje opštini Inđija, a veliku biblioteku od 6000 knjiga, više umetničkih slika i predmeta iz druge polovine XIX veka Narodnoj biblioteci u Inđiji. Danas se u Kući Vojnovića nalazi galerija, ali je ona bila zatvorena u vreme moje posete.
Posle ovoga sam svratila u jedan od brojnih kafića u pešačkoj ulici u kojoj se nalazi i crkva Sv. Petra i bilo je to jedno sjajno mesto, tako da mi je kratka pauza sasvim fino prijala. Zatim sam otišla do kola i prevezla se njima do Inđijskog groblja. Tamo sam tražila još jedno znamenito mesto, a u pitanju je zapravo spomen-obeležje.
Nekada se Spomen obeležje palim borcima i žrtvama fašističkog terora nalazilo u holu biblioteke „Đorđe Natošević“, ali je kasnije prebačeno na Srpsko pravoslavno groblje u Inđiji. Na sledećoj fotografiji se vidi gde se ovo spomen-obeležje sada nalazi u odnosu na grobljansku crkvu.
Spomen obeležje palim borcima i žrtvama fašističkog terora je u senci na desnoj strani
Spomen obeležje je posvećeno stanovnicima Inđije koji su stradali u Drugom svetskom ratu, u periodu od 1941. do 1945. godine. Napravljeno je od belog mermera i na njemu su upisana imena palih boraca i žrtava fašističkog nasilja.
Spomen obeležje palim borcima i žrtvama fašističkog terora
Sada sam krenula ka naselju Jarkovci, zapadno od Inđije, ali sam usput prolazila pored Keltskog sela, pa sam rešila da tu i svratim.
Radi se o turističkom kompleksu čiji je cilj da posetiocima približi život Kelta na području Srema u III veku p.n.e. Zvanično je mesto namenjeno i deci i odraslima – deca imaju i avanturistički deo gde mogu da se igraju, ali ima i dosta tabli sa informacijama, pa i odrasli mogu da se zabave.
Keltsko selo u Inđiji
A ima i gde može da se sedne i verovatno nešto pojede i popije.
Keltsko selo u Inđiji
Ja sam prvo ušla u mali muzej koji je ovde napravljen uglavnom od nalaza koji su otkriveni prilikom arheoloških istraživanja.
Keltsko selo u Inđiji
Izloženi su primeri odeće koju su Kelti nosili, kao i materijali od kojih je pravljena, primeri oruđa i predmeta koji su se koristili u svakodnevnom životu, nakit, novac, ali i primeri muzičkih instrumenata koje su Kelti izrađivali i koristili.
Što se odeće tiče, ona se uglavnom pravila od lana i vune, a takođe su se, pogotovo tokom zimskog perioda, koristili i koža i krzno, koji su se osim za ogrtanje upotrebljavali i za izradu obuće, torbi i kapa.
Keltsko selo u Inđiji
Keltsko selo u Inđiji
Keltsko selo u Inđiji
Keltsko selo u Inđiji
Lokalitet obuhvata i primere različitih građevina. Na sledećoj slici se tako nalazi model pekare, a posetilac može da uđe unutra i vidi kako je otprilike moglo da izgleda.
Keltsko selo u Inđiji
Keltsko selo u Inđiji
U jednom od ovakvih objekata koji prikazuje kovačnicu, jedan mladić koji očigledno radi ovde je kretao da raspaljuje vatru da bi sve bilo još autentičnije.
Keltsko selo u Inđiji
Više različitih objekata je posvećeno različitim aktivnostima koje su se tradicionalno odvijale u okviru keltskog sela.
Keltsko selo u Inđiji
Pošto se i sama bavim grnčarijom, posebno mi je bilo zanimljivo da zavirim i u model grnčarske radionice.
Keltsko selo u Inđiji
Kelti su bili izvanredni majstori u proizvodnji keramike, a koliko sam pročitala, oni su u ove krajeve doneli grnčarsko vitlo. Modeli nekih keramičkih predmeta za svakodnevnu upotrebu mogu da se vide na jednoj od gore objavljenih fotografija koju sam snimila u muzeju.
Keltsko selo u Inđiji
Već sam pomenula da za decu postoji i avanturistički deo, pa sam samo tu zavirila. Bilo je rano, pa valjda deca još nisu stigla.
Keltsko selo u Inđiji
Ovaj lokalitet nije veliki, pa sam sada već krenula da se vraćam ka izlazu, ali sam usput prošla i pored Kuće druida.
Keltsko selo u Inđiji
Keltsko selo u Inđiji
Druidi su bili keltski sveštenici, ali i lekari, proroci i savetnici. Zanimljivo je da oni nisu iza sebe ostavljali nikakav pisani trag, već su sve svoje znanje prenosili usmenim putem.
Keltsko selo u Inđiji
Posle obilaska Kuće druida, samo sam se stazom vratila do izlaza, a onda sam nastavila svoj izlet.
Keltsko selo u Inđiji
Sledeće odredište po mom planu je bio Letnjikovac porodice Pejačević u Jarkovcima. U pitanju je spomenik kulture koji potiče iz sedme decenije XIX veka.
Letnjikovac porodice Pejačević u Jarkovcima
Porodica Pejačević je krajem XVII veka iz Bugarske prešla na teritoriju današnje Vojvodine (Srbija) i Slavonije (Hrvatska), koje su tada obe pripadale Austrougarskoj. Zahvaljujući svojim vojnim zaslugama, 1712. godine su dobili naslednu ugarsku baronsku titulu, a 1772. godine naslednu ugarsku grofovsku titulu. Članovi ove porodice su tokom XVIII veka kupili brojna imanja u Slavoniji i Sremu, a vrhunac bogatstva i moći su ostvarili u XIX veku. Poslednji predstavnik porodice koji je živeo u Rumi sve do 1875. godine je bio Adolf Pejačević (1825-1880). Upravo je on podigao letnjikovac u Jarkovcima koji se danas smatra spomenikom kulture.
Zanimljivo je bilo da na jednoj od tabli koja ovde postoji pročitam da se čitavo selo zvalo Moja volja sve do devete decenije XX veka, kada je preimenovano u Jarkovci. Postoji par priča u vezi sa prvobitnim nazivom, a u svakom slučaju je to vezano za porodicu Pejačević i „njihovu volju“ pošto je sve ovo bilo deo pustare u vlasništvu ove vlastelinske porodice.
Letnjikovac porodice Pejačević u Jarkovcima
Letnjikovac ima osnovu u obliku slova T, s tim da podužni deo ima samo prizemlje, a poprečni i jedan sprat, dok su oba krova na dve vode. Ovde sam odlučila da prošetam oko objekta, ali i da malo kroz prozore u prizemlju pogledam kako izgleda unutra. Posebno mi je bio lep deo koji je okrenut ka bašti i gde se, osim arkada u prizemlju, nalazi i balkon na spratu koji ima ogradu od kovanog gvožđa.
Letnjikovac porodice Pejačević u Jarkovcima
Što se tiče unutrašnjosti, sve je bilo prazno; barem u onom delu gde sam mogla da provirim kroz par prozora. S druge strane sam čitala, a i videla, da se objekat i njegova okolina koriste za potrebe seoske škole i vrtića, kao i mesne kancelarije i ambulante.
Letnjikovac porodice Pejačević u Jarkovcima
U neposrednoj blizini letnjikovca se nalazi i veštačko akumulaciono jezero – Jarkovačko jezero. Ja sam mu prišla kolima sa južne strane.
Jarkovačko jezero
Jezero je dugo oko 2 km, široko oko 200 m, a prosečna dubina je oko 4,5 m. Jezero je formirano 1976. godine kada je lokalni potok pregrađen da bi se obezbedila voda za navodnjavanje okolnih njiva. Oko jezera postoji staza duga oko 5,5 km, a takođe u jezeru ima i riba, tako da, uz posebnu dozvolu koja treba da se dobije, ovde može i da se uživa u pecanju.
Jarkovačko jezero, detalj
Mada je dan bio lep i mada sam pomislila kako bi mi prijalo da obiđem krug oko jezera, nisam imala vremena za to, tako da sam nastavila dalje do sela Mali Radinci u kojem se nalazi crkva Sv. Nikole iz 1766. godine koja je kategorizovana kao spomenik kulture.
Crkva Sv. Nikole u Malim Radincima
Ovde sam se jako obradovala da je moj telefonski razgovor sa sveštenikom, ocem Markom, dan pre nego što sam krenula na izlet urodio plodom. Vrata na crkvi su bila širom otvorena, a moja prva pomisao je bila da tako to i treba da bude – crkva (ili Crkva) uvek treba da posetioce dočeka širom otvorenih vrata (ili ruku).
Crkva Sv. Nikole u Malim Radincima
Mada se videlo da su na građevini u toku neki radovi (u donjoj zoni zidova, i spolja i iznutra), to ni najmanje nije umanjilo lepotu prostora.
Crkva Sv. Nikole u Malim Radincima
U pitanju je jednobrodna građevina sa pripratom na zapadu iznad koje se uzdiže visok zvonik, dok je na istoku polukružna oltarska apsida. Tu su takođe i plitke pevnice, dok je iznad naosa bačvasti svod.
Crkva Sv. Nikole u Malim Radincima
Međutim, posebno je značajan veoma lep, složeno izrađen i bogato dekorisan ikonostas iz druge polovine XVIII veka, koji je podeljen u tri horizontalne zone.
Crkva Sv. Nikole u Malim Radincima
Bila sam vrlo zadovoljna ovom posetom, a nakon što sam zapalila sveće, vratila sam se do kola i nastavila dalje. Predviđena putanja obilazaka me je sada vodila severno od Rume, prema Irigu. Upravo pored puta, i sa jedne i sa druge strane, nalazi se spomenik kugi pod nazivom „Kipovi“. Spomenik je kategorizovan kao znamenito mesto, a sastoji se iz dva dela i otud se jedan deo nalazi sa jedne strane puta, a drugi sa druge. Ja sam parkirala kola na proširenju pored puta koje tu postoji, a da bih oba dela spomenika dobro zagledala morala sam da pređem prilično važan put gde prolazi dosta vozila, tako da sam morala da budem veoma pažljiva. Sve je prošlo baš kako treba.
Dakle, 1795. godine je ove delove današnje Srbije zahvatila kuga koja je stigla iz unutrašnje Turske, a preko Beograda i Zemuna. Tako je došla i u Irig, tada najveće mesto u Sremu. U to vreme ljudi nisu mnogo ni znali o čemu se radi, nisu slušali naredbe vlasti, nisu verovali u bolnice, ali su se svakako razboljevali i umirali. Tokom 1795. i 1796. godine, oko 70% stanovnika Iriga je obolelo, a na kraju je bukvalno više od pola stanovnika i umrlo. Da bi se sprečilo širenje zaraze, oko Iriga su bili podignuti rovovi, a na putu ka Rumi su organizovane dobrovoljačke straže iz Rume. Kada se širenje kuge uspešno zaustavilo, 1797. godine, na mestu gde se nekada nalazila straža, zahvalni stanovnici Rume su podigli ovaj spomenik koji se sastoji od dva dela.
Spomenik kugi pod nazivom „Kipovi“
Spomenik kugi pod nazivom „Kipovi“
Vrativši se na stranu puta na kojoj su mi bila parkirana kola, ponovo sam sela u njih i nastavila dalje putem koji se penje ka vrhu Fruške Gore.