Tajland 2023, 21. deo (Kon Ken)
Početak boravka u gradu Kon Ken u sred severoistočnog dela Tajlanda je obeležila moja izuzetna efikasnost – odmah sam kupila kartu za Sukotaj dva dana kasnije i to baš za ono vreme polaska koje je meni idealno odgovaralo, brzo sam se prebacila do hotela, tu sam organizovala prevoz za naredni dan kada sam planirala da idem na izlet i sada je ostalo još jedino da odem negde da jedem.
Ali, mada je Tajland poznat kao zemlja u kojoj hrane i to veoma ukusne hrane ima na svakom koraku, to baš i nije uvek i na svakom mestu tako. Naime, na internetskoj mapi sam mogla da vidim da u okolini mog hotela ima više restorana, ali sam ja krenula da ih tražim baš u vreme neke popodnevne pauze. A bila sam gladna i to poprilično. Nije mi bilo druge, nego sam išla okolo naokolo po uličicama u blizini hotela, nadajući se da ću nešto naći. I tako se i desilo.
Bio je to jedan običan lokalni restoran, nije bilo gostiju, a ja sam pitala vlasnike koji tu i žive da li imaju neku hranu, pa su mi oni ljubazno izašli u susret i ja sam tako dobila jednu lepu supu sa svim i svačim unutra. Nemam pojma šta sam jela, ali mi je jako prijalo. I više nisam bila gladna.
Prijatno osvežena ukusnom hranom u želucu, nastavila sam da šetam jer se oko 3 km od mog hotela nalazi jedno od važnih mesta u gradu, a to je jezero Ken Nakon do kojeg sam planirala da dođem. Na putu do tamo sam hodala nekim od većih ulica u gradu, pa su mi tu bili zanimljivi prizori prikladni za komercijalni deo.
Posebno su mi bile zanimljive bandere sa elektro-kablovima. U gradovima u mojoj zemlji se oni razvode do krajnjih korisnika uglavnom kroz zemlju, tako da mi je ovo delovalo potpuno fascinantno. Kako li se njihovi majstori iz elektrodistribucije snalaze u ovim upetljanim kablovima?
U neposrednoj blizini jezera nalazi se i veoma lep hram Vat Tat.
Hram je osnovan 1789. godine, u isto vreme kada i grad. Danas hramski kompleks obuhvata nekoliko objekata i svi su mi delovali impresivno, pogotovo ovako – obasjani kasno popodnevnim suncem.
Osim izuzetno lepog ubosota koji se vidi na prethodnoj slici, jedan od karakterističnih elemenata je i 45 m visok čedi. Njegova visina simbolizuje broj godina koje je Buda proveo u ovoj ravni postojanja kao prosvetljeno biće.
Zanimljivo je da je, za razliku od većine čedija, ovde dozvoljeno da se uđe u njegovu unutrašnjost, ali moram da priznam da sam ja ovu informaciju pronašla tek kasnije, a i nisam ni planirala neko detaljnije obilaženje hrama. Jednostavno mi je prijalo da prošetam do jezera koje sam želela da vidim, a hram mi je bio na putu, što me svakako nije sprečilo da ne uživam u lepim prizorima koji ovde postoje.
Tako sam na fasadi ubosota uočila i nekoliko velikih mina (Acridotheres grandis), a jednu sam i snimila.
Ubrzo sam došla i do jezera koje se zove Ken Nakon i to je prirodno jezero u sred grada.
Ovo je veoma popularno mesto među žiteljima grada i oko jezera postoji fina staza gde može da se šeta i džogira, a postoje i dečja igrališta, kao i mesta sa spravama za odrasle. I koliko sam videla, to se masovno koristi, a postoji i organizovana rekreacija za odrasle.
Takođe svuda oko jezera raste drveće pa boravak pored jezera i eventualni obilazak oko njega mogu da budu veoma prijatni, pogotovo predveče. Kon Ken je poznat kao komercijalni centar ovog dela Tajlanda, a tu se nalazi i veliki univerzitet, tako da gradom provejava duh energičnih i mladih ljudi.
Ja nisam obišla krug oko jezera, već sam samo malo tu prošetala, a onda sam se vratila do velikog parkinga između hrama Vat Tat i jezera. Uveče se tu organizuje pijaca hrane i to apsolutno vredi posete.
Ali, prvo sam naišla na jednu ženu koja je u delu između parka i parkinga pevala i zabavljala ljude koji su tu prolazili. Meni je ona ličila na jednu finu i odmerenu gospođu, pa sam se malo zadržala da bih je saslušala, ali i snimila. Naravno da sam ubacila i neki novac u posudu koji je bio namenjen za tu svrhu.
U blizini sam videla i posudu gde su stajale kite cvetova lotosa na prodaju da bi ih kupci odneli u neki hram. Bilo mi je drago da sam se setila da snimim ove verzije lotosa, jer su tu latice cvetova savijene i to je gotovo umetnost na Tajlandu, to savijanje latica, čime se dobijaju različiti elegantni oblici. Na taj način se smatra da se cvetovi još više ulepšavaju pre nego što se odnesu u hram da bi se njihovom ponudom iskazalo poštovanje prema Budi.
Na pijaci sam prvo obratila pažnju na voće, pa sam malo i kupila nešto da bih odnela u hotel.
Sada sam već uveliko ulazila u štos – pošto u hotelu nemam mogućnost kupovine nikakve hrane, znači da treba da je kupim pre nego što se vratim u sobu. A izbor je bio fascinantan:
Pogotovo mi je bila fascinantna ponuda supa i čorbastih jela koja se vešto pakuju u kesice „za poneti“. Ja nisam to isprobavala, ali sam sigurna da funkcioniše.
I razni drugi čitavi obroci su prigodno spakovani, ali i sasvim lepo aranžirani.
Gledajući razne štandove sa hranom, zaključila sam da je suši ovde prilično popularan i stvarno se pravi veoma maštovito.
A bili su tu i razni insekti. Valjda zbog proteina. Mada, moram da priznam da sam ja konzervativna po pitanju belančevina koje u sebe unosim, tako da mi nije ni palo na pamet da probam ove insekte. Uzgred, spremljene insekte sam i kasnije viđala po drugim mestima na Tajlandu. Dakle, nije specijalitet samo Kon Kena.
Kad sam već kod proteina, da pomenem i jednu tezgu gde su se nudile razne verzije kuvanih jaja. Ja sam sigurna da su one sve dobre i jestive, ali moram da priznam da mi nisu nužno kačile oko, tako da sam ih propustila. Spremna sam da na svakom putovanju po malo eksperimentišem sa hranom, ali to je samo malo.
Bili su tu i morski plodovi u raznim verzijama.
Naravno, bilo je tu i slatkiša, a ovo je svakako veoma popularno mesto i puno ljudi je ne samo razgledalo, već i kupovalo hranu. Sasvim na mestu. Sve što sam i ja ovde kupila i kasnije pojela u svojoj hotelskoj sobi je bilo apsolutno izvanredno!
Posle odličnog spavanja, u skladu sa utiskom o efikasnosti zaposlenih u hotelu u Kon Kenu u kojem sam odsedala, ujutru su me zvali sa recepcije da mi kažu da je vozač stigao. Bilo je to 10-ak minuta pre zakazanog vremena, a takođe je bilo zanimljivo da su kola u stvari bili klasični taksi koji je vozila jedna žena.
Ja sam prethodnog dana rekla da me posebno zanima jedan specifični lokalitet, Ban Čijang, koji je od Kon Kena udaljen oko 150 km, što je oko 2 sata vožnje, ali je dogovor bio da me vozač (ili vozačica u ovom slučaju) odveze na još par zanimljivih mesta.
Tako sam prvo otišla da posetim hram u samom gradu koji se smatra apsolutno nezaobilaznim mestom. U pitanju je hram Vat Nong Vang koji se zapravo nalazi sasvim blizu jugozapadne obale jezera Ken Nakon pored kojeg sam bila prethodno veče.
To je najveći i najvažniji hram u gradu i on je osnovan 1789. godine, kada i sam grad, mada do danas nije sačuvan ni jedan stari objekat. Objekti koji postoje u okviru hramskog kompleksa su uglavnom uobičajeni, ali glavni hramski čedi ili stupa, što je termin koji se u slučaju ovog hrama najčešće koristi, je nešto posebno. U pitanju je devetospratna stupa koja je jedinstvena na Tajlandu.
Stupa, čiji je naziv Pra Mahatat Ken Nakon, sagrađena je u periodu od 1990-1996. godine. Strane su joj na nivou osnove duge po 50 m, a visoka je 80 m. Ima devet spratova jer je sagrađena u vreme vladavine kralja Rame IX kako bi se proslavio kraljev zlatni jubilej (50 godina na tronu).
Na vrhu čedija se nalazi impresivni čat, što je tajlandska reč za čatru, a obe manje-više znače „kišobran“. (Uzgred, naša reč šatra, preko turskog i persijskog, dolazi upravo od sanskritske reči „čatra“. Misli se naravno na božanski kišobran (ili suncobran) i to se smatra srećnim simbolom i u Hinduizmu, i u Džainizmu, i u Budizmu. Ovde na Tajlandu, Kraljevski kišobran na devet spratova smatra se najsvetijim i najstarijim delom kraljevskih regalija. Ovakvi „kišobrani“ mogu imati različit broj spratova, ali devet spratova može da se koristi samo za tajlandske kraljeve. Takav „kišobran“ se nalazi, na primer, i iznad trona ustoličenog kralja, a u slučaju stupe u Kon Kenu, jasno ukazuje da je ovo kraljevski hram.
Inače, ovde je moguće i da se posetilac popne sve do 9. sprata, ali to nije bio deo mojih planova. Zadovoljila sam se time da malo prošetam po prizemlju.
Na čitavom Tajlandu, pa tako i ovde u gradu Kon Ken i njegovoj okolini, postoji neverovatno mnoštvo budističkih hramova. Ja sam se svakako trudila da posetim što je moguće više njih, pa sam uglavnom vredno čitala svoje vodiče unapred da bih znala na koje hramove posebno da obratim pažnju, pošto je jednostavno nemoguće da putnik poseti čak ni samo one koji se smatraju najvažnijim. Ali, pre nego što sam krenula na ovaj izlet, divni ljudi sa recepcije u hotelu su mi pomenuli neki hram koji nezaobilazno treba da posetim, pa sam ja samo rekla da mi to organizuju sa vozačem i tako sam ja uskoro došla do hrama Vat Tung Seti, a da ništa o njemu nisam znala. Tada nisam znala ni kako se zove ni gde se tačno nalazi, ali sam na telefonu zabeležila lokaciju, pa sam posle sve to iskopala.
Dakle, u pitanju je hram Vat Tung Seti i on se nalazi na jugoistoku grada Kon Ken i otprilike je 15-ak minuta udaljen kolima od centra.
Hram je srazmerno neobičan za tajlandske hramove, a i sagrađen je prilično skoro – izgradnja je započela 1999. godine, a završena je 2012. Njegov naziv bi otprilike značio „Hram milionerovog polja“, čime se sugeriše da onaj ko ovde stvori zasluge jeste ili će postati milioner. Pošto nisam Budista ne znam da li bi ovo eventualno važilo za mene, ali s druge strane, hram istinski deluje veoma lepo, pogotovo kako je postavljen tako da je okružen jezercima u kojima se ogleda.
Inače, hram je smešten u sred ruralnog područja i svuda oko njega se nalaze polja, uglavnom pirinča.
Ali, sve to bledi u odnosu na bajkoviti hram kojem sam prišla preko jednog nasipa između dva manja jezerca i taj prilaz je mene istinsku oduševio. Mada građevina lako može da podseti na neki barokni paviljon u središnjoj Evropi, posetilac ne treba da smetne sa uma da je ovo budistički čedi na Tajlandu, koji se zove Maha čedi, i da poseta treba da bude ispunjena odgovarajućim poštovanjem.
Hram je podigao neki monah na zemljištu čiji je bio vlasnik, a inače se veruje da se na ovom svetom mestu spajaju tri sveta – svet nebesa, zemaljski svet ili svet ljudi i svet podzemlja, odnosno, pakao. U skladu sa tim, vernici koji ovde dođu istovremeno iskazuju poštovanje trima svetovima.
Monah koji je osmislio ovaj hram, tj, čedi želeo je da građevina odražava različite međunarodne stilove, tako da ovde mogu da se vide tajlandski elementi i simboli, ali i tibetanski, arapski, kineski i evropski. Ideja je bila da posetioci iz svih delova sveta mogu lako da razumeju umetnost Maha čedija.
Mene i dalje podseća na neki evropski barokni paviljon.
Kada sam došla do samog hrama, čija je osnova u obliku kvadrata, prvo sam obišla jedan krug oko središnjeg svetilišta i tu sam snimala razne detalje. Naravno, simbolika velikog broja njih je meni potpuno strana, ali ih to nije činilo manje zanimljivim.
A onda sam se iznenadila kada sam shvatila da neke simbole čak i ja prepoznajem. Bili su to zodijački znaci koji su prikazani na podu terase koja vodi oko središnjeg svetilišta i oni su bili podeljeni u četiri grupe, po elementima, a svaka grupa je bila postavljena na jednom od uglova osnove hrama koje krase i četiri pagode.
Zatim sam ušla u središnje svetilište čedija koje ima osmougaonu osnovu i koje je natkriveno kupolom na vrhu koje se dalje ređaju različiti budistički simboli, što može da se vidi na jednoj od prethodnih fotografija.
Tu se nalazi statua Bude koja je napravljena od mesinga i koja je obojena u crno dok su detalji prekriveni listićima zlata i ukrašeni kamenčićima u boji.
Prozori svetilišta su ukrašeni panelima stakla koja su bogato izgravirana.
Kasnije sam čitala da je ovaj hram apsolutno jedinstven u smislu da su teme prikazane u okviru ovih gravura izuzetno savremene, tako da ne samo da mogu da se vide hinduistička božanstva poput Šive i Indre, već i likovi iz savremene pop-kulture, uključujući i Dart Vedera i Miki Mausa. To je valjda takođe bilo u skladu sa željom onog monaha, a onda su mi i oni zodijački simboli bili malo jasniji.
U vreme posete ovom hramu, ja nisam znala da treba da tražim Miki Mausa i Darta Vedera na ovim staklenim panelima, a volela bih da sam ih našla, ali sam slučajno snimila jedan panel za koji mi je bilo jasno šta prikazuje. U pitanju je prikaz situacije iz prve polovine XIX veka kada je zavladala velika epidemija kolere u Bankoku i mrtvi nisu mogli dovoljno brzo da se spale, pa su došli lešinari i raščistili leševe. To sam pominjala u: https://www.svudapodji.com/tajland-2/.
Ono što jesam ovde videla i što mi je bilo zanimljivo jeste da je na panelima ispisano i puno budističkih moralnih poruka i to ne samo na tajlandskom, već i na engleskom, pa sam se zabavljala čitajući ih.
Između ostalog sam naučila da je Dana (davanje i velikodušnost) lek za Lobu (gramzivost), Meta (ljubaznost ispunjena ljubavlju) je antidot za Dosu (ljutnju ili bes), dok je Panja (mudrost) antidot za Mohu (neznanje).
Takođe se navodi i da će se onaj ko život napusti u nekom od loših stanja u sledećem životu roditi kao životinja ili demon ili gladni duh. Pa ti sad vidi u kakvom stanju treba da živiš!
Zatim sam se spustila u kriptu čedija.
Ovo je ispalo sasvim slučajno jer, kao što sam već rekla, ja uopšte nisam ni znala za ovaj hram i ovde sam došla samo zato što su devojke sa recepcije to dogovorile sa ženom koja me je ovog dana vozila. Hvala im svima!
Ovde u kripti se na zidovima mogu videti slike koje su vezane za živog Gospodara Bude, dok se u sredini nalazi simbolični kamen temeljac okružen trima zmajevima.
Zmajevi su čuvari i oltara i podzemlja, a svaki od njih je specifičan, ima svoje ime i svoje odlike koje su vezane za tri mane koje sam prethodno pominjala. Ali, oni su takođe i besmrtni i njihov moto kaže: „Ako svet postoji, postojimo i mi.”
Međutim, onda se desilo nešto izuzetno zanimljivo. Ja ne bih ni obratila pažnju na umetnuto polje od mesinga ispred kamena temeljca i zmajeva da tu nisu bile dve žene koje su očigledno ovde došle da se pomole i koje neuporedivo bolje od mene poznaju lokalne običaje. Ja sam ih videla kako su sele pored ovog polja i pomolile se i to mi je bilo veoma zanimljivo. A onda su one ponudile i da me slikaju tu. Bila sam oduševljena.
Mislim da se moje oduševljenje mnogo bolje vidi na sledećem video-snimku koji je takođe napravila jedna od tih žena.
Na kraju mi je ostalo da se nadam da je ovo sveto mesto zaista centar tri sveta, kao što je tvrdio monah-osnivač hrama.
Gotovo levitirajući na oblaku oduševljenja iskustvom, napustila sam kriptu, još malo prošetala i snimala čedi i okolinu.
Uzgred, u okviru imanja koje pripada hramu, postoji i mesto gde su pomoću raznih slikovitih figura prikazani pakao i paklene muke, ali sam i za to saznala tek kasnije. Nisam sigurna ni da bih želela da pokvarim svoje divne utiske o ovom vrlo zanimljivom i lepom hramu. Na ovoj zemlji i u ovom životu ima i puno lepote i dobrote, a u tome treba uživati punim plućima.
A što se tiče mog izleta ovog dana, sada sam se vratila do kola i nastavila dalje na krajnji severoistok Tajlanda.