Između dve noći provedene u hotelu u gradu Kon Ken na istoku Tajlanda, otišla sam na dnevni izlet tako što sam iznajmila kola sa vozačem. Već sam u prethodnom nastavku priča rekla da je u pitanju bio taksi i da je vozač bila zapravo vozačica. Meni je sve to bilo isto, ali je bilo dobro.
Nakon obilaska dva značajna i zanimljiva hrama u samom gradu i najbližoj okolini, plan je bio da odem na severoistok zemlje, a glavno odredište mi je bilo mesto Bat Čijang koje je oko 150 km i preko 2 sata vožnje udaljen od Kon Kena.
Evo ponovo mape koja prikazuje mesta koja sam posetila tokom mesec dana provedenih na Tajlandu, pa tu mogu da se nađu oba ova naselja.
Međutim, da bismo izašli na pravi put, prošli smo pored jedne petlje u blizini grada i tu sam ugledala – dinosauruse.
Dinosaurus u gradu Kon Ken
Malo sam bila zbunjena, ali sam posle našla podatke da se u okviru jednog nacionalnog parka severozapadno od Kon Kena nalazi park sa preko stotinu figura dinosaurusa koji su od 1976. godine pronađeni na severoistoku Tajlanda. Pošto je Kon Ken glavni grad istoimene provincije, a u njoj se nalazi i taj park sa dinosaurusima, očigledno je da su lokalni stanovnici ponosni na fosile otkrivene u svojoj pokrajini.
Dinosaurus u gradu Kon Ken
A onda smo krenuli put Ban Čijanga...
Uz put sam posmatrala predele kroz koje sam se vozila – bio je sam kraj februara, dakle, gotovo kraj suve sezone i mada je svakako bilo vegetacije, sigurna sam da sve bude mnogo bujnije i zelenije u drugim delovima godine.
Takođe sam posmatrala i puteve kojima smo se vozili. Već sam ranije pominjala da sam bila impresionirana putevima po Tajlandu. Možda su glavni razlog za ovo priče o Tajlandu kao jeftinom odredištu za zapadne turiste, što je kod mene stvorilo pogrešna očekivanja i predrasude, ali bila sam vrlo spremna da svoje mišljenje prilagodim realnosti.
Putna infrastruktura u jednom manjem gradu
Ono čega praktično ni nema van Bankoka i nekih većih gradova su saobraćajne petlje. Ako hoćete da na putu sa više traka skrenete, na primer, desno, a na Tajlandu se vozi s leve strane, onda morate prvo da napravite polukružno okretanje na prvom mestu predviđenom za tako nešto, pa se onda vratite do skretanja koje vam je potrebno.
Traka za polukružno skretanje je skroz desno
Takođe sam tokom puta i razmišljala o raznim stvarima. Između ostalog i o tome da dok putujem, pogotovo kada idem autobusom, vozom ili kolima, postoji toliko puno detalja, sitnica, koje su specifične, koje su zanimljive, koje su slikovite, na koje naletim iznenada i prođem ih, naravno, i ne stignem ni da ih slikam, a nije to ni toliko bitno. Jer kad bih sve to postavljala na svoj blog bilo bi 100 nastavaka samo da bih pokrila razne sitnice koje meni zakače oko dok putujem. Razmišljala sam o tome kako puno ljudi putuje i gleda svoje telefone, ili slušaju muziku, ili spava, ili štagod ... To sve može da se radi kod kuće. Kad se putuje treba gledati širom otvorenih očiju, uma i duše. I posmatrati i obraćati pažnju na svaki detalj, jer postoji mnogo zanimljivosti. Naravno, sve se one zaborave vremenom na svesnom nivou, ali sam ubeđena da one ostanu negde u duši i menjaju nas. Neke, iskreno rečeno, i nisu baš previše bitne, poput benzinske pumpe, na primer, ali čak i kablovi za struju na stubovima mogu da budu zanimljivi ako ih posmatramo kao drugačije od naših i kao deo lokalnih navika i kulture. Ili će to biti ptičica na žici, ili će to biti polja koja su pripremljena za sadnju ili polja sa novim, mladim pirinčem ... Sve u svemu, tako sve to ostaje negde u nama i koliko god da mi zaboravimo konkretne detalje, sitnice i slično, to nas ispunjava, to nas puni znanjem, iskustvom, slikama, a ne svodi se sve na 0 ili na 1, tj., na binarni sistem.
Eto, tako sam ja razmišljala dok sam se kolima vozila ka Ban Čijangu.
Ženi koja me je vozila sam predložila da negde svratimo na ručak gde misli da je dobra hrana i ona je tako izabrala jedan restoran pored puta.
Restoran pored puta
Ovde su već pripremljena jela bila izložena i bilo je dovoljno da se samo pokaže šta hoćeš da jedeš. Tako sam barem ja radila. Žena koja me je vozila je mogla i da kaže šta bi htela da jede. A izbor je bio sasvim fin.
Hrana u restoranu pored puta
Hrana u restoranu pored puta
Hrana u restoranu pored puta
Ja sam izabrala šta sam htela, ali je moja vozačica bila dovoljno ljubazna da mi ponudi nešto od onoga što je ona izabrala, a za šta je smatrala da bi bilo zanimljivo da ja probam. Sve je bilo veoma ukusno.
Moj ručak na putu ka Ban Čijangu
Posle ručka smo jednostavno nastavile kuda smo krenule, pa smo tako za oko sat vremena i stigle u selo Ban Čijang.
Selo Ban Čijang se nalazi na oko 600 km severoistočno od Bankoka i ono nije previše popularno mesto među turistima, ali je zapravo izuzetno značajno. Naime, tu se nalazi arheološki lokalitet koji je trenutno najraniji poznati centar proizvodnje predmeta od bakra i bronze u Jugoistočnoj Aziji, a takođe se smatra i najvažnijim praistorijskim naseljem u ovom delu sveta. Tu su otkriveni nalazi koji svedoče o značajnom kulturnom i društvenom razvoju, kao i poljoprivrednoj proizvodnji i korišćenju metala u proizvodnji različitih predmeta, ali su ipak predmeti od keramike ukrašeni crvenom bojom ono što se najčešće pominje u vezi sa ovim lokalitetom.
Lokalitet je otkriven 1966. godine, a ispitivanja su pokazala da je ovde postojalo ljudsko naselje i mesta pokopa još od Bronzanog doba, tj., od oko 3600. do oko 1000. godine pre nove ere. Osim što je ovo mesto toliko važno iz prethodno pomenutih razloga, ono je ujedno i najbogatije u Jugoistočnoj Aziji u smislu broja i raznovrsnosti nalaza koji su ovde iskopani. Zbog svega ovoga, arheološki lokalitet Ban Čijang se nalazi na UNESKO-ovoj Listi svetske baštine.
Puno od ovoga sigurno može dobro da se vidi u Narodnom muzeju u Ban Čijangu, ali kada je muzej otvoren. Muzej nije otvoren ponedeljkom i utorkom, a bio je baš utorak kada sam ovde došla. Jednostavno nisam mogla posetu ovom delu Tajlanda nikako drugačije da uklopim u svoj plan puta.
Zatvorena kapija Narodnog muzeja u Ban Čijangu
S druge strane, znala sam da oko 700 m od muzeja postoji otvoren arheološki lokalitet gde je otkriveno neko mesto ukopa, tako da sam se tešila da ću ipak nešto uspeti da vidim, pa sam se zato uopšte i odlučila da dođem ovde. Sada sam krenula u laganu šetnju kroz selo.
Odmah pored muzeja nalazi se i jedno jezerce.
Selo Ban Čijang, detalj
Preko puta ulice u odnosu na muzej i jezerce, nalazi se niz radnji koje prodaju suvenire. Tu se svašta može naći, od odevnih predmeta do igračaka za decu, ali je glavni naglasak na replikama posuda od keramike koje su pronađene na lokalitetu.
Selo Ban Čijang, detalj
Mada sam bila prevashodno usredsređena na to da stignem do željenog mesta, nisam mogla a da ne primetim neke detalje iz kuća pored kojih sam prolazila. Na primer, jedna žena koja se odmarala u svom domu. Po malo mi je bilo i neprijatno da to snimim, jer sam imala utisak kao da nekome virim u kuću, ali je u stvari sve ovo bilo potpuno široko otvoreno i bilo je nemoguće da se to ne vidi jednostavno prolazeći trotoarom. Tako sam na kraju i napravila fotografiju.
Selo Ban Čijang, detalj
Uskoro sam došla do tog placa gde je lokalitet i gde se plaća ulaznica. Ovo pominjem ne zbog ulaznice ili samog plaćanja, već hoću da kažem da je to sasvim zvanično mesto za posete turista, jer je to organizovano kao manji muzej na otvorenom, a naziv tog mesta, Vat Po Si Nai, dat je po hramu koji se takođe nalazi u okviru tog placa.
Selo Ban Čijang, ulaz na plac sa arheološkim lokalitetom i hramom
Za početak su me zadivili cvetovi na jednom drvetu koje ovde raste, a onda sam krenula sa obilaskom.
Selo Ban Čijang, detalj
Arheološko nalazište u selu Ban Čijang
Mesto je organizovano tako da je iznad iskopane i konzervirane jame podignut objekat koji ne samo da štiti nalazište, već je organizovan i kao prostor sa izložbenim delovima.
Arheološko nalazište u selu Ban Čijang
Ovo je jedino od većeg broja mesta gde su vršena iskopavanja, a da u međuvremenu tu nije nešto nadgrađeno ili da nije jednostavno progutano širenjem sela. Štaviše ovo je najveće mesto ukopa koje je iskopavano u Ban Čijangu.
U sredini se može videti velika jama sa prikazima tačnog rasporeda gde su pronađeni ljudski kosturi od ukupno 52 osobe, kao i brojne posude od keramike i druga roba koja je sahranjena sa tim pokojnicima. Zbog mogućih sezonskih poplava, ono što ovde može da se vidi sve samo odlivci, dok su originali smešteni u muzej i muzejske depoe.
Arheološko nalazište u selu Ban Čijang, detalj
Arheološko nalazište u selu Ban Čijang, detalj
Arheološko nalazište u selu Ban Čijang, detalj
Osim tabli sa informacijama, oko jame se mogu videti i neki izloženi predmeti koji su tu pronađeni. Ponovo je glavni akcenat na predmetima od keramike.
Arheološko nalazište u selu Ban Čijang, detalj
Arheološko nalazište u selu Ban Čijang, detalj
Takođe je izloženo i nekoliko predmeta od metala, jer je proizvodnja od bronze ovde funkcionisala već od oko 2000. godine pre nove ere, dok su predmeti od gvožđa počeli da se izrađuju polovinom prvog milenijuma pre nove ere.
Arheološko nalazište u selu Ban Čijang, detalj
Posle obilaska ovog nevelikog prostora, izašla sam napolje, pa sam onda obišla i krug po hramskom kompleksu Vat Po Sri Nai. Hram je prvobitno podignut 1847. na drugom mestu, ali su ga vremenom ovde preselili. Najupadljiviji je jedan objekat neverovatno ružičaste i crvene boje.
Selo Ban Čijang, hram Wat Po Sri Nai
Sada sam krenula da se vraćam ka kolima, pa sam ponovo prošetala jednom od glavnih ulica u selu. Sada sam obraćala pažnju na razne kuće pored kojih sam prolazila. Sasvim je jasno iz načina na koji su podignute da ovde znaju sezonski da se pojave ozbiljne poplave.
Selo Ban Čijang, detalj
Jedna od kuća je imala posebno bogato ukrašenu kapiju, mada i sama nije bila neimpresivna.
Selo Ban Čijang, detalj
Ono što mi je uz put palo u oči su metle koje se lokalno proizvode i prodaju. Doduše, kasnije sam tokom putovanja videla da ovaj „model“ metle nije tipičan samo za severoistok Tajlanda, već praktično za čitavu zemlju, ali sam ga ovde prvi put postala svesna.
Tajlandska metla
Takođe sam na više mesta prošla pored vrste motora sa prikolicom. Ovakvo vozilo se često koristi za prevoz robe, ali u prikolici postoje i klupice gde sam često viđala da sede putnici, mada to ovde nisam uspela da snimim.
Selo Ban Čijang, detalj
Selo Ban Čijang, detalj
Slučaj je hteo da sam par dana pre dolaska ovde videla da u blizini postoji još jedan hram koji mi je bio izuzetno zanimljiv. Štaviše, on se nalazi samo oko 7,5 km severno od sela Ban Čijang, a napravljen je u obliku lotosa. Dakle, to se nije smelo propustiti.
Hram Vat Pa Dong Raj
Hram deluje potpuno čarobno i na izvestan način me je jako podsetio na Hram dobre volje u Braziliji (https://www.svudapodji.com/brazil-11/).
Izgradnja hrama je započela početkom XXI veka, a završena je 2019. godine, što znači da je hram nov novcat. To je jedini hram na Tajlandu u obliku lotosovog cveta i u skladu sa tim, nalazi se na sred jezerceta, a spojen je sa „kopnom“ mostićem dugim oko 50 m.
Za hram se takođe koristi i naziv Vat Santi Vanaram i moram da priznam da mi nije jasno zašto se oba naziva mogu koristiti kada se hram traži preko interneta. U svakom slučaju, ja ću koristiti onaj koji se, čini mi se, češće koristi.
Ali, za početak je trebalo prići hramu sa parkinga.
Hram Vat Pa Dong Raj
Pre samog mosta može da se vide mitske zmije nage koje ovde imaju funkciju čuvara mosta. Iza kojih stoje bujne putnikove palme (Ravenala madagascariensis), kao da im čuvaju leđa, a onda se prelazi na mostić.
Hram Vat Pa Dong Raj
Hram Vat Pa Dong Raj
Prizor deluje spektakularno!
Hram Vat Pa Dong Raj
Već sam ranije u par navrata pominjala važnu simboliku lotosovog cveta u Budizmu. Biljka lotos kreće da raste iz blata i ona se probija kroz mutne barske vode, da bi na kraju na površini dobili prekrasan cvet koji iza sebe ostavlja sve nečistoće iz kojih potiče i kroz koje se rastući probijao. To simbolično predstavlja i naše živote, a naš zadatak je da ostvarimo prosvetljenje i uzdignemo se iz baruštine sopstvenog postojanja.
Hram Vat Pa Dong Raj
Beli lotos specifično simbolizuje i čistotu, a često se pominje i da svojim rastom simbolizuje uzdizanje iznad želja i vezanosti, što zapravo i vodi ka prosvetljenju.
Ovaj „cvet“ od betona je visok oko 20 m, ali u unutrašnjosti visina plafona ne ide toliko visoko.
Hram Vat Pa Dong Raj, unutrašnjost
Unutrašnjost hrama je bogato ukrašena, a na zidovima se mogu videti slike koje opisuju detalje vezane za život Bude.
Hram Vat Pa Dong Raj, unutrašnjost
Ovde sam napravila i kratak video-snimak:
Posle kraćeg obilaska unutrašnjosti hrama, izašla sam napolje i onda prošetala i po terasi koja vodi oko samog hrama. Tako sam uočila uspravno postavljene kamene skulpture za koje pretpostavljam da su sema-kamenovi. Ovi kamenovi su veoma važni za sakralno graditeljstvo na Tajlandu i oni se stavljaju na uglovima hramova čime se jasno stavlja do znanja da je prostor koji oni ograničavaju svet. Nisam sigurna da je to i ovde slučaj, ali su u svakom slučaju lepo izgledali.
Hram Vat Pa Dong Raj, detalj
Vraćajući se kasnije na obalu jezerceta, uočila sam i jednu zanimljivu pticu – javansku žutu čaplju (Ardeola speciosa).
Javanska žuta čaplja
Takođe sam negde naišla na informaciju da u jezercetu ili nekom njegovom delu u okviru hramskog kompleksa ima i krokodila, ali ja to nisam videla. Ono što sam videla u jednom trenutku je mnoštvo riba koje je sa terase iznad jezerceta hranila jedna devojka.
Ludilo zbog hrane