Svojom pričom sam i dalje u području sela Ban Čijang, a konkretno u okviru hramskog kompleksa Vat Pa Dong Raj. Nakon posete samom hramu, krenula sam malo da prošetam po okolini.
Okolina hrama Vat Pa Dong Raj
Na jednom mestu sam videla mnoštvo različitih orhideja koje tu lepo napreduju, što svakako sugeriše da je vlažnost vazduha redovno visoka. To u kombinaciji je divno za orhideje, ali veoma teško pada ljudima koji nisu navikli na takve uslove.
Orhideje blizu hrama Vat Pa Dong Raj
Orhideje blizu hrama Vat Pa Dong Raj
Orhideje blizu hrama Vat Pa Dong Raj
Orhideje blizu hrama Vat Pa Dong Raj
Pod tim, za mene prilično neprijatnim uslovima, ipak sam nastavila sa šetnjom pored jezerceta, tražeći mesto odakle ću da imam lep pogled na hram. I našla sam ga. Štaviše, našla sam ga na dva mesta.
Hram Vat Pa Dong Raj
Hram Vat Pa Dong Raj
Hram Vat Pa Dong Raj
Ali, sa obale sam mogla da vidim i maleno ostrvo na sred jezerceta gde se gnezdi puno ptica. Na sledećoj fotografiji može da se vidi nekoliko velikih belih čaplji i par azijskih šupljokljunih roda (Ardea alba i Anastomus oscitans).
Ptice na jezeru oko hrama Vat Pa Dong Raj
Sada sam rešila da se vratim prema mestu gde su me čekala kola. Uz put sam obratila pažnju na neko drveće koje je ovom prilikom imalo više cvetova nego lišća, ali kakvi su to bili cvetovi! U pitanju je drvo koje se naziva šumski plamen (Butea monosperma) i koje Hinduisti smatraju svetim drvetom.
Cvetovi drveta šumski plamen
Dok sam ja tako posmatrala jedan šumski plamen i pokušavala da što bolje uslikam njegove cvetove, primetim da u blizini jedna veverica žurno prelazi preko nekih kablova. Čak sam uspela i da je snimim.
Veverica u blizini hrama Vat Pa Dong Raj
Taman sam htela da vidim kuda je tako žurno otišla, kad primetim da za njom preko istih kablova juri još jedna veverica. Odmah sam posumnjala o čemu je reč, ali mi je situacija bila beznadežno smešna jer me je odmah podsetila na crtani sa tvorom i mačkom – čuveni zaljubljeni Pepe l’ Fuj. Ovom mužjaku se jurcanje za ženkom posrećilo, a i ja sam imala sreću da se sve to dešavalo na zgodnom mestu. Da ne zaboravim, ovo je par Finlejsonovih veverica (Callosciurus finlaysonii).
Finlejsonove veverice
Posle ove zabave na javnom mestu bila sam spremna da krenem da se vraćam za Kon Ken, pa sam došla do parkinga kod prilaza hramu gde su me čekale vozačica i kola.
Prilaz hramu Vat Pa Dong Raj
Ipak, žena koja me je ovog dana vozila i koja je bila veoma ljubazna i sa kojom sam sporadično uspevala i da se malo sporazumem na engleskom, ovde mi je jasno pokazivala da treba da odem i na drugu stranu jer je tamo bilo nešto što je ona smatrala da je važno da ja vidim. Moram da priznam da uopšte nisam uspela da je razumem o čemu tačno priča, ali sam je poslušala.
Jedino što sam našla da je meni bilo zanimljivo jeste devetoglava zmija Naga.
Devetoglava Naga kod hrama Vat Pa Dong Raj
Devetoglava Naga je kralj koji vlada Zemljom i ona nosi složenu simboliku, ali je najčešće vezana za vodu i sve što ima veze sa vodom – od jezera i reka do kiše. Mada se nage pojavljuju i u Hinduizmu i u Budizmu i u Džainizmu, zanimljivo mi je bilo da pročitam da je u novembru 2022. godine tajlandska vlada Nagu proglasila za jedan od nacionalnih simbola Tajlanda. Jedna od specifičnosti Nage na Tajlandu i to specifično u severoistočnom regionu zemlje koji se zove Isan i u kojem sam ja ovih dana boravila jeste da ovde postoji verovanje da nage prave neprirodne talase na jezerima i rekama – nešto poput čudovišta iz Loh Nesa.
Onog dana kada sam ja šetala pored jezerceta koje je čuvala ova devetoglava naga, površina vode je bila savršeno mirna i u njoj se samo ogledao predivni lotos hrama Vat Pa Dong Raj.
Hram Vat Pa Dong Raj
Sada sam već bila sasvim spremna da krenem da se vraćam za grad Kon Ken u kojem sam odsedala. I na jednu i na drugu stranu, put je prolazio pored plantaža šećerne trske, a na nekim mestima su se prodavale i slatke prerađevine. Mada je bilo bezveze da čak sa Tajlanda nosim preko pola kilograma nekakve vrste šećera, nisam mogla da odolim – kupila sam par pakovanja šećera od trske u nekakvim malim pogačama. Kada sam se vratila kući, pitajući se šta će to sad meni, nisam mogla sebi da se načudim kako me je trenutak inspiracije zaneo. Ipak, uspela sam da pronađem kako i kada da ih potrošim, a da ima makar malo smisla. To je kada pravim ili pokušavam da pravim neka jela sa Tajlanda – čim u receptu naletim na bilo kakvo pominjanje šećera, ja izvučem svoje pogačice od šećerne trske, pa ih lepo narendam.
Štand sa proizvodima od šećerne trske pored puta
Ali, zaustavljanje na ovom mestu je imalo i te kako smisla, posebno zato što je bilo veoma zabavno. Naime, kada sam platila za robu, uočim motor sa prikolicom koji je tu bio parkiran, a kakve sam viđala u selu Ban Čijang. Pitam vlasnika i štanda i motora da li mogu da se slikam tu i on mi da dozvolu. Baš sam se lepo zabavljala!
Poziranje na motoru kod štanda sa proizvodima od šećerne trske
Uz put sam samo još obraćala pažnju na kante za đubre koje se prave od starih guma. Njih sam počela da viđam u ovom delu Tajlanda i bile su mi prilično zanimljive. Dovoljno da sam jednu čak uspela i da slikam u prolazu.
Kante od starih guma
Posle ovoga sam se jednostavno vratila u Kon Ken gde sam se fino rastala od te žene koja me je vozila na ovaj izlet. Zatim sam krenula u šetnju po okolini hotela. Htela sam prvo da odem na neku kafu, ali osetila glad.
Put me je naveo pored jednog restorana i malo sam oklevala, ali sam ipak tu ušla i sela.
Restoran u gradu Kon Ken
Oklevala sam jednostavno zato što nisam znala šta bih jela, ali sam tu slučajno zatekla dvojicu gostiju koji su delovali kao „autoritet“, a i znali su po neku reč engleskog. Oni su mi preporučili da uzmem supu sa „knedlama od žada“ i nisam se ni malo pokajala. Bila je odlična!
Ručak u gradu Kon Ken
Do sada sam već počela da savladavam detalje vezane za običaje po restoranima. Tako sam ovde sasvim jasno znala da u kutiji na stolu stoje ne samo neki začini, već i escajg. Takođe su mi doneli i led jer mi je uskoro stigla i voda.
Detalji sa stola u restoranu u gradu Kon Ken
Posle ručka sam stvarno i sela na kafu, ali to je bila obična zapadnjačka kafa i običan zapadnjački kafić, pa mi ni najmanje nije bilo zanimljivo da bilo šta tu slikam. Ali, nešto kasnije sam prošla i pored jedne radnje koja nudi kanabis pošto je prodaja legalizovana u junu 2022. godine.
Radnja u gradu Kon Ken
Mene kanabis ostavlja apsolutno ravnodušnom, za razliku od hrane, ali posle one dobre supe, knedli od žada, pa i kafe, sada sam mirno mogla da prolazim i pored brojnih radnji u kojima se pripremala hrana.
Samo deo ponude hrane u gradu Kon Ken
Otišla sam ponovo do jezera Ken Nakon, ali se nisam puno zadržala, jer sam već bila po malo umorna, tačnije iscrpljena od hodanja i obilaženja po vrućem danu, pa sam želela da se vratim u hotel. Imala sam, međutim, problema da uhvatim taksi, a nisam imala nikakvu aplikaciju na svom mobilnom za te svrhe. Ali sam zato imala sreću, pa sam pitala za pomoć u jednoj radnji za tetovažu, a devojka koja tu radi je bila ne samo izuzetno ljubazna, već je i odlično znala engleski. Lako smo se dogovorile i ona mi je preko svog telefona pozvala moto-taksi. Već sam imala iskustva iz Ajutaje u korišćenju ove vrste javnog prevoza, tako da sam se brzo i uspešno vratila u hotel. To mi je bilo bitno i da bih se spakovala i dobro odmorila jer sam narednog dana nastavljala svoje putovanje, ovaj put u pravcu grada Sukotaja.
Pošto sam već imala kartu za autobus, bila sam opuštena, a kada sam stigla na stanicu, nakon predaje velikog ranca vozaču, snimila sam mesto gde sam par dana ranije i kupila kartu. Na prvi pogled uopšte ne liči za zvaničan šalter za prodaju karata, ali posluju veoma dobro i profesionalno.
„Šalter“ u Kon Kenu za kupovinu karata za Sukotaj
Takođe me je razgalio i sistem razglasa na stanici u Kon Kenu; znate, onaj što objavljuje koji autobus ulazi na stanicu, a koji izlazi.
Razglas na autobuskoj stanici u Kon Kenu
Kad već pominjem obične i svakodnevne stvari vezane za putovanje autobusom po Tajlandu, evo i par slika koje ilustruju stanje u dobroj vrsti autobusa. Sigurno nisu svi autobusi isti, ali sam ja koristila veoma raznovrsne vrste prevoza (jedino se nisam vozila helikopterom), pa mi je zanimljivo da se podsetim i ovog autobusa na putu ka Sukotaju.
Detalj iz autobusa na međugradskoj liniji
Ubrzo po polasku smo dobili po flašicu vode i neke slatke kolačiće i to može da se vidi na sledećoj fotografiji, ali glavni razlog zašto sam snimila ovu fotografiju jeste da se vidi koliko se ja zapravo mučim kada putujem. To je pre svega uzrokovano mojom visinom i dužinom nogu. Treba obratiti pažnju na količinu prostora koju na svom raspolaganju imamo prosečno visoka Tajlanđanka i ja. Moram da priznam da zavidim ljudima koji imaju ovoliko prostora i sa čežnjom zamišljam kako li je to lepo kada možeš da se skroz ispružiš. Ako jednog dana postanem monstruozno bogata, ima da naručim sebi autobus sa sedištima za moju veličinu – tek toliko da vidim kakav je to osećaj.
Detalj iz autobusa na međugradskoj liniji
Dovoljno prostora za noge, pa i za čitavo telo, je važno pogotovo kada su u pitanju duža putovanja, a ovo putovanje autobusom od Kon Kena do Sukotaja je bilo moje najduže pojedinčano putovanje unutar Tajlanda. Trajalo je oko 7,5 sati!!! Ipak, ako zanemarimo moja razmišljanja o sopstvenoj veličini i raspoloživom prostoru, autobus je bio veoma udoban, a ja sam se mentalno pripremila da će putovanje da traje i traje, tako da je na kraju sve dobro prošlo. Mada – bilo je stvarno dosadno!
Na sledećoj mapi koja prikazuje koja sam sve mesta posetila tokom mesec dana putovanja po Tajlandu, mogu da se pronađu i Kon Ken i Sukotaj. Na prvi pogled udaljenost ne deluje toliko velika, ali središnji deo puta ide preko planina, pa je tu put i strm, i uzan, i zavojit, pa je zato potrebno toliko puno vremena.
U početku put vodi kroz ravnicu zapadno od Kon Kena, ali kasnije kreću te planine.
Predeli zapadno od Kon Kena
Predeli zapadno od Kon Kena
Te planine preko kojih vodi put su deo Nacionalnog parka Nam Nao koji može da bude i zanimljiva stanica, jer tu žive brojne životinje uključujući i divlje slonove, a kako sam čitala ima i tigrova. Takođe je to, izgleda, i jedno od boljih mesta za posmatranje ptica.
Prolazimo kroz Nacionalni park Nam Nao
Prolazimo kroz Nacionalni park Nam Nao
Autobus je upravo stao na jednom stajalištu u sred nacionalnog parka gde je ušlo par Tajlanđana, ali i dve strankinje.
Autobusko stajalište u Nacionalnom parku Nam Nao
Hoću da kažem da ovo putovanje od 7,5 sati autobusom može da se podeli u par etapa, pogotovo imajući u vidu da se i pre ovog nacionalnog parka i posle njega u blizini glavnog puta nalazi čitavo mnoštvo zanimljivih prirodnih i kulturnih lokaliteta koje bi bilo sasvim zanimljivo obići. Ali, za tako nešto bi meni bilo potrebno barem par meseci, a ja toliko vremena ovom prilikom nisam imala na raspolaganju.
Ono što sam uspela da vidim i čak snimim iz velike daljine je beli sedeći Buda za koga sam kasnije našla da je deo hrama Vat Pra Tat Son Keo koji se nalazi na vrhu visokom 830 m. Tako sam saznala i da ovo nije sedeći Buda, već 5 sedećih Buda različitih veličina i postavljenih jedan ispred drugog! Koliko sam videla po slikama sa interneta, ovo je jedan izuzetno slikovit hramski kompleks.
Hram Vat Pra Tat Son Keo viđen iz daljine i autobusa koji se kreće
Kao i uvek, ma kako sporo, vreme ipak prolazi, pa smo tako došli i do plodnih ravnica južno od Sukotaja.
Predeo južno od Sukotaja
A kako je Tajland deo područja gde sezonski padaju monsunske kiše, tako su i nadstrešnice na stajalištima pomalo neuobičajeno velike.
Predeo južno od Sukotaja
Dakle, posle duge i prilično dosadne vožnje autobusom stigla sam u grad Sukotaj. Trebalo je prvo da se prebacim do hotela koji sam rezervisala i za to mi je najbolje bilo da uzmem vozilo koje je kombinacija tuk-tuka i malog songtaua. Ubacila sam unutra svoj ranac, a onda sam morala i da snimim sve to.
Lokalni prevoz u Sukotaju
Snimanje se ipak nije tu i završilo, pa sam snimala malo i video-kamerom:
Po dolasku u hotel, otišla sam do sobe, ali tamo nije radio internet. Soba je bila srazmerno udaljena od recepcije, pa sam morala ponovo da idem tamo da bih urgirala. Rekli su mi da će srediti. Ja sam se onda vratila u sobu, ali ponovo ništa nije radilo. I tako narednih 15-ak minuta. Zbog umora izazvanog dugom i dosadnom vožnjom autobusom, bila sam vrlo ne-budistički nastrojena, tj, uopšte nisam bila smirena. Zato sam izgunđala mladoj gazdarici hotela (imala sam utisak da je to porodični hotel, a ja sam baratala prvo sa babom koja mi je dala ključ i odvela me do sobe da ja ne bih zalutala, a sada i sa jednom od unuka). Rekla sam da idem da jedem prvo, pa ako ne srede internet u međuvremenu moraću da se selim. A bilo mi je jasno da nikakva selidba nije dolazila u obzir jer sam bila umorna, a i nemam pojma kuda bih se preselila.
Otišla sam tako u maltene prvi restoran na koji sam naletela i tu uzela najjednostavnije jelo, a to su bili prženi rezanci sa piletinom, odnosno, jelo koje se zove Pad taj. Pošto je „kuhinja“ tipično bila sasvim otvorena, smeštena između ulice i dela sa stolovima, mogla sam i da snimim kako su mi spremili jelo. Sasvim je bilo ukusno i sasvim sam se fino najela, a uz to sam dobila i nekakvu supu koja mi je prijala.
Pad taj u Sukotaju
Supica u Sukotaju
Po povratku kući u Beograd, napravila sam i ja svoju verziju ovog jela. Malo je bilo komplikovanije od ovoga što sam snimila u Sukotaju, ali je takođe bilo veoma ukusno. Evo i recepta:
Pad taj na moj način, poslužen u tanjiru koji sam sama napravila
PAD TAJ
- 120 g suvih rezanaca od pirinča
- 200 g belog mesa
- 2-3 čena belog luka
- 2 jaja
- 1 crvena paprika
- 1 struk mladog luka
- 150 g svežeg kupusa
- sveže ljute papričice po ukusu
- 150 g suvo pečenog kikirikija
- začini: so, biber, gustin, riblji sos, soja-sos, smeđi šećer, pirinčano sirće i pasta od ljutih papričica
- 1 limeta
Pripremiti rezance u skladu sa uputstvom na pakovanju. Ja ih obično prelijem vrućom vodom i ostavim da stoje dok pripremim ostatak sastojaka, povremeno proveravajući koliko su se rezanci razmekšali. Ako se razmekšaju pre vremena, ubaciti ih u hladnu vodu ili procediti i pomešati sa 1-2 kašike ulja da se ne bi zalepili.
Belo meso iseći na male kockice. Posoliti, pobiberiti i posuti gustinom, a onda sve fino spojiti i ostaviti da malo stoji.
Iseckati beli luk na sitno, papriku na rezance, mladi luk na komadiće, kupus na rezance, a sveže papričice na komadiće.
Spojiti u činijici 1 kašiku ribljeg sosa, 1 kašiku soja-sosa, pola kašike šećera, 1 kašiku pirinčanog sirćeta i pastu od ljutih papričica (po ukusu).
Zagrejati 2-3 kašike ulja u voku, pa onda ispržiti belo meso uz mešanje. Posle par minuta dodati beli luk, crvenu papriku, mladi luk i ljute papričice, pa sve zajedno pržiti još 1 minut, a zatim gurnuti sa strane ili izvaditi iz voka.
Uliti još malo ulja u vok, pa ispržiti umućena jaja sve vreme mešajući. Kada su jaja ispržena, vratiti meso i povrće, ubaciti hladne i oceđene rezance i kupus. Sve lepo promešati, a onda preliti sosom, pa sve spojiti.
Ukrasiti limetom, a može se i nacediti sok od iste.
A posle lepog jela u Sukotaju krenula sam da se vraćam u hotel, uz put uživajući u lepom smiraju dana i prizorima sa glavne ulice u gradu.
Sukotaj u sumrak
Sukotaj u sumrak
Kada sam se vratila u sobu, internet je radio i bila sam zadovoljna. Javila sam se kome je trebalo, a takođe sam se i fino istuširala. Pošto hotel uopšte nije bio pravi hotel već konačište, otišla sam na kratko do obližnje samoposluge da bih kupila par sitnica, a takođe i pivo. Prijalo mi je kasnije kada sam ga popila, a u međuvremenu sam ga držala u malom frižideru u sobi da bi mi bilo hladno.
Taj hotel je bio vrlo čudan. Sve je bilo u suštini lepo, ali sa manjkavostima koje bi se pre ili kasnije rešile, mada je sve išlo nekako traljavo. Tako nije radila sijalica lampe pored kreveta, što je značilo da sam morala da ustajem da gasim svetlo baš kada sam bila na ivici sna. Takođe je i curela česma u kupatilu, a i negde je voda prolazila na pod i išla dalje prema prostoru za tuširanje. Ništa od svega toga nije bilo dramatično i sve je bilo rešeno narednog dana, ali prosto je bilo šteta da jedno sasvim pristojno mesto sa odličnom pozicijom tako traljavo radi. I narednog dana je bilo par blesavih sitnica i sve je bilo rešeno na kraju, ali sam morala da intervenišem. Sve je to suštinski bilo bespotrebno.
S druge strane, krevet je bio neobično tvrd, a ipak veoma udoban, tako da sam se sasvim lepo naspavala i narednog dana bila spremna za obilazak Istorijskog parka Sukhotaj.