Obilazeći biciklom Istorijski park Sukotaj, napustila sam Centralnu zonu parka i prešla u Severnu zonu. Tu mi je plan bio da posetim dva značajna hrama, ali sam usput stala da bih videla i par objekata koji se smatraju sporednim, ali pored njih, pa zašto onda da ih i ne posetim. U pitanju su bile peći za keramiku ukopane u zemlju.
Sukotaj, peć za keramiku
Već sam ranije pominjala da je prvo sijamsko kraljevstvo, Sukotaj (1238-1351), bilo veoma razvijeno i moćno u svoje vreme. Mada je kasnije postalo tributarna država sa obavezama prema drugom sijamskom kraljevstvu, Ajutaji (1351-1767), kraljevina Sukotaj nije prestala sa razvojem niti kada se glavni grad preselio u Song Kve, niti kada je Ajutaja anektirala prethodno sijamsko kraljevstvo.
Tako su na teritoriji kraljevine Sukotaj i tokom nezavisnosti, ali i kasnije kada su te teritorije postale deo kraljevine Ajutaje, cvetali privreda, trgovina, inženjerstvo, graditeljstvo i umetnost, kao i brojni zanati, a možda ponajviše proizvodnja keramike i raznih predmeta od iste. Upravo zato su bile potrebne ove peći koje potiču iz XIV i s početka XV veka.
Sukotaj, peć za keramiku
Sada sam krenula asfaltnim putem prema hramu koji se zove Vat Si Čum, a pošto nigde nikoga nije bilo, ohrabrila sam se da ponovo snimam u video-formatu. Bilo je jako zabavno!
S druge strane, već je prošlo podne, sunce je bilo veoma jako, a ja sam postajala sve umornija i iscrpljenija – i zbog visoke temperature i vlažnosti vazduha, i zbog dosta fizičke aktivnosti i obilaženja, i zbog lošeg bicikla. Tako sam ubrzo stigla do mesta gde put ide „uzbrdo“ u smislu da je visinska razlika bila možda samo jedan metar, a dužina oko 50 m. Pošto je bicikl bio loš, u stanju u kojem sam bila, jedva sam uspela da ovo prevezem i malo je falilo da siđem sa bicikla i odguram ga „uzbrdo“.
Ipak, preživela sam vožnju i ubrzo stigla do biletarnice, a onda ušla u hramski kompleks.
Što se tiče Vat Si Čuma, to je hram iz XIII veka koji je pre svega poznat po svom mondopu sa ogromnom statuom Bude koja se delimično može videti kada se posetilac približava ovom objektu. Utisak je izvanredan!
Vat Si Čuma
Vat Si Čuma, detalj
Ispred mondopa je vihara od koje su ostali samo osnova i stubovi, ali mislim da posetioci ovde samo prođu pored vihare i odmah se upute ka mondopu.
Mondop čiji se krov odavno srušio je objekat kvadrataste osnove koji sa istočne strane ima uzani otvor koji se sužava pri vrhu i kroz taj otvor se Buda može videti, a takođe se tu i ulazi u prostor mandopa.
Vat Si Čuma, detalj
Kompletnu unutrašnjost objekta zauzima najveća statua Bude u Sukotaju. Statua je visoka 15 m, a široka 11 m.
Pra Ačana
Ova konkretna statua Bude je nazvana Pra Ačana što znači „Onaj koji se ne plaši“. Napravljena je od cigle, a spolja je obrađena pomoću gipsa korišćenjem štuko-tehnike. Ovo što danas može da se vidi je rezultat restauracije koja je urađena 60-ih godina XX veka.
Pra Ačana, detalj
Inače, Buda ovde sedi u pozi koja je veoma važna i popularna u Budizmu i koja je poznata pod više naziva – Maravidžaja, Bumisparša, Pokoravanje Mare ili Pozivanje [boginje] Zemlje. Priču koja je u pozadini ovog položaja ili mudre sam već objasnila u https://www.svudapodji.com/tajland-20/, ali da ovde samo pomenem da je to uvek sedeći Buda, nogu prekrštenih u pozi za meditaciju, dok je desna ruka oslonjena preko kolena pri čemu su prsti usmereni ka zemlji.
U slučaju Pra Ačane, desna ruka je takođe prekrivena i zlatnim listićima koje tu donose vernici kao znak poštovanja prema Budi.
Pra Ačana
Posle fotografisanja raznih detalja, izašla sam iz mondopa i malo prošetala po ostacima hramskog kompleksa.
Vat Si Čuma
Ovde se nalazi i veliko drvo manga. Kako stoji na tabli sa informacijama, drvo je staro 200 godina, ima obim od 6 metara, a visoko je 20 m.
Vat Si Čuma, drvo manga
Severno od mondopa, nalaze se ostaci još par manjih objekata, uključujući i manju viharu sa figurom sedećeg Bude.
Vat Si Čuma, detalj
Vat Si Čuma, detalj
Obišla sam krug oko mondopa, a usput sam konačno mogla da snimim i jednu potpuno banalnu, ali ne manje zanimljivu stvar koju sam sretala po Tajlandu – iskorišćene stare gume koje su pretvorene u kante za otpatke. Ne mora sve da bude rezultat visoke tehnologije.
Umesto bacanja i reciklaže, ponovno iskorišćenje i prenamena
Sada sam se vratila do prostranog platoa/parkinga gde postoje i razne male radnje, a ja sam tu sela da bih popila neko osvežavajuće piće, konačno pronašavši dobar hlad koji je pravio suncobran postavljen ispod jednog drveta. Čak je povremeno mogao da se oseti i kratki nalet povetarca, tako da mi je ta pauza svakako prijala. Kada sam zaključila da sam se fino odmorila, ponovo sam sela na bicikl i prevezla se oko 800 metara da bih došla do još jednog važnog hrama iz Severne zone Istorijskog parka Sukotaj. U pitanju je Vat Pra Paj Luang.
Vat Pra Paj Luang
Vat Pra Paj Luang
Ovo je hram s kraja XII i početka XIII veka. Dakle, podignut je pre samog osnivanja kraljevine Sukotaj, što ga čini jednim od najstarijih u okviru parka.
Nalazi se na sred površine veličine otprilike 540 x 500 m oko koje se nalazi šanac širok oko 40 m. Kako sam postajala sve umornija, nisam se uopšte bavila šancem, već sam hramu prišla širokim asfaltnim putem sa zapadne strane, parkirala bicikl i krenula u obilazak.
Vat Pra Paj Luang je zapravo grupa drevnih spomenika i ona obuhvata objekte koji su sagrađeni u različitim periodima.
Najstariji deo su bila tri bogato dekorisana šiljata tornja koji se zovu prasat, a koji su urađeni u tipičnom kmerskom stilu. Ovo upravo i ukazuje na starost hrama i neki smatraju da se ovde nalazio centar grada u vreme kada je Sukotaj bio jedno od naselja kmerskog carstva.
U skladu sa tim, hram je bio posvećen hinduističkom bogu Višnuu, ali kako je kasnije Teravada budizam preovladao na teritoriji kraljevine Sukotaj, tako je i sam hram pretrpeo izmene. S druge strane, hram je doziđivan i u doba kraljevine Ajutaje, tako da svi ovi uticaji i stilovi mogu da se uoče.
Do današnjih dana je preživeo samo severni prasat koji je bogato ukrašen dekoracijom urađenom u štuko-tehnici.
Vat Pra Paj Luang, detalj
Vat Pra Paj Luang, severni prasat
Vat Pra Paj Luang, severni prasat, detalj
Istočno od prasata je glavna vihara. Danas tu na masivnoj platformi mogu da se vide ostaci stubova sa rupama na različitim visinama gde su nekada bile fiksirane grede.
Vat Pra Paj Luang, vihara
Takođe se vide i ostaci malih čedija oko vihare, a unutar zida koji je opasavao ovaj deo hramskog kompleksa.
Vat Pra Paj Luang, vihara, detalj
S druge strane, ostataka čedija ima i van područja glavne vihare.
Vat Pra Paj Luang, detalj
Vat Pra Paj Luang, zid koji opasava prostor u kojem su vihara i severni prasat
Ovde sam došla do sledećeg bitnog objekta u okviru hramskog kompleksa, a to je stepenasti piramidalni čedi, tačnije, njegovi ostaci. Međutim, ono što je posebno zanimljivo su brojne figure Bude koje su smeštene ili u nišama ili na stepenicama piramidalnog čedija. Sve je doduše u vidu ostataka, ali to ni u kom slučaju ne umanjuje impresivnost objekta i utisaka.
Vat Pra Paj Luang, piramidalni čedi
Vat Pra Paj Luang, piramidalni čedi, detalj
Vat Pra Paj Luang, piramidalni čedi, detalj
Smatra se da je ovaj čedi podignut u ranom XIV veku, ali je dograđivan u različitim periodima kako bi se zamenili stari delovi.
Vat Pra Paj Luang, piramidalni čedi
Krajnji objekat na istoku je mondop koji verovatno potiče iz perioda oko XV veka i tu su urađene četiri figure stojećeg, hodajućeg, sedećeg i ležećeg Bude.
Vat Pra Paj Luang, mondop
Mada se danas stojeći i hodajući Buda još i mogu malo videti, druge dve figure su uglavnom nestale. Ipak, ovo mi je bilo prilično interesantno jer se vidi kako su razne figure po ovim hramovima rađene u štuko-tehnici. Naime, ciglama se da osnovni oblik koji onda služi kao podloga, a zatim se nanosi gips koji vešte zanatlije i umetnici oblikuju u zadatu figuru.
Vat Pra Paj Luang, mondop, detalj
Vat Pra Paj Luang, mondop, detalj
Dalje ka istoku mogu se videti ostaci još par objekata, a takođe se dolazi i do obližnjeg mosta koji vodi preko šanca prema jednom od ulaza gde postoji kiosk za prodaju karata. Meni to nije bilo potrebno, uostalom bicikl me je čekao na zapadnoj strani, tako da sam samo još jednom snimila čitav lokalitet i tri glavna objekta pre nego što sam krenula da se vraćam ka mestu gde me je čekao moj prevoz.
Vat Pra Paj Luang
Takođe me je put proveo i pored ostataka ubosota. Kako znam da je u pitanju ubosot? Vrlo lako – vidi se da je objekat pravougaone osnove okružen sema-kamenjem, a ono se postavljalo na četiri strane sveta i na tačke između ovih glavnih kako bi se na taj način obeležio sveti prostor i po pravilu se tu nalazio ubosot. Deveti sema-kamen se zakopava ispod mesta gde se unutar ubosota postavlja glavna figura Bude.
Vat Pra Paj Luang, ubosot
Kod ovog ubosota mogu na postolju da se vide i dve figure Bude, a obe su prikazane u položaju Pozivanje [boginje] Zemlje, koju sam ranije i pominjala i objašnjavala.
Vat Pra Paj Luang, ubosot, detalj
I sada sam konačno ponovo sela na bicikl i krenula ka sledećem hramu koji sam želela da posetim. Ali, to je sve bilo lakše reći nego učiniti.
Za početak, vratila sam se do onog glavnog puta da bih njim krenula u pravcu zapada jer sam htela da posetim jedan hram u Zapadnoj zoni. Kasnije sam gledala mapu i videla da postoje i prečice, ali ja se uvek vodim savetom koji mi je davnih dana dao jedan moj šef kada smo kolima išli na teren – „Najkraći put je put koji znaš.“ Ovo definitivno nije bio najkraći put, ali sam ga znala i bio je jednostavan za snalaženje.
Ta razdaljina od preko 5 km i nije bila toliko velika, ali sam imala nekoliko problema – bilo je rano popodne, a temperatura i vlažnost vazduha su bile visoke, ja sam postajala sve umornija i iscrpljenija, a bicikl... Pa, to nije moj divni bicikl koji imam kod kuće i koji ima različite brzine i lako se vozi. A, ne! Ovo je naizgled bio jednostavan i običan bicikl, ali je u stvari to bio jedan izmučen stari bicikl koji bi verovatno trebalo da ide na otpad, a meni je postajalo sve teže da okrećem pedale i to je zahtevalo puno snage. Možda je samo u pitanju bila kombinacija svih elemenata, tek, mučila sam se. Dodatni problem je bio da je na mapi sve to delovalo mnogo bliže, a meni se činilo da nikako ne mogu da prođem tu razdaljinu.
Zato sam posle oko 4 kilometra napravila pauzu u jednom restoranu pored puta, gde sam sela da se malo odmorim i popijem nešto osvežavajuće. Prijalo mi je. Takođe sam i prijateljima i familiji poslala par fotografija koje sam do tada snimila.
Posle te pauze sam, da kažem, bila spremna da nastavim, pa sam na kraju ipak stigla kuda sam naumila, a to je bilo do hrama Vat Sapan Hin. Međutim, ni tu nije bilo lako. Naime, hram se nalazi na vrhu jedne padine visoke oko 200 m i tu je trebalo proći oko 300 metara hodajući uzbrdo i to po suncu. Ja očigledno JAKO volim da obilazim, a ponekad se pitam i da li sam baš normalna.
Vat Sapan Hin, podnožje
Vat Sapan Hin
Do hrama Vat Sapan Hin vodi staza napravljena od kamenih ploča i to ipak po malo olakšava kretanje.
Kamena staza do hrama Vat Sapan Hin
Ipak, morala sam na par mesta da pravim pauzu da bih došla do daha, a takođe sam gledala i da te pauze budu na mestima gde ima kakve takve hladovine od drveća sa retkim lišćem. Sa jednog takvog mesta sam snimila i čedi koji je podignut na suprotnoj strani čistine koja vodi ka hramu. Na njemu se ističe finijal u obliku pupoljka lotosa, što predstavlja jednu od karakteristika sukotajske umetnosti.
Okolina hrama Vat Sapan Hin
Mada mi je bilo teško da se penjem, ispred sebe sam videla jedan stariji par koji je sasvim uspešno išao ka vrhu. Pomislila sam da su možda aktivni planinari pa se zato tako lako penju, ali to je bilo samo u pokušaju da se tešim. S druge strane, iza mene je išlo četvoro mladih ljudi koji su do lokaliteta došli malim motorima. Oni su krenuli posle mene i dve devojke iz te grupe su raširile kišobrane da bi im bilo lakše zbog hlada koji su na taj način imale. Međutim, očigledno im je i dalje bilo teško i to što su bili više nego duplo mlađi od mene nije im pomoglo. Jedan od mladića iz grupe je valjda želeo da ispadne baja, pa se spustio do motora i onda probao njime da se popne uzbrdo, pretpostavljam sa idejom da neku od devojaka pokupi i doveze do vrha. Nije uspeo, pa je vratio motor i na kraju su se svo četvoro peške popeli do vrha.
Što se mene tiče, kada sam se popela do vrha, prvo sam sela na jedan niski zid da bih došla do daha, a tek onda sam krenula da vidim šta se tu sve nalazi. Za početak sam snimila pogled ka srednjem delu Istorijskog parka Sukotaj.
Pogled sa platoa ispred hrama Vat Sapan Hin
Hram Vat Sapan Hin potiče iz XIII veka i poznat je po velikoj statui stojećeg Bude koja je deo nekadašnje vihare čiji se ostaci i dalje tu nalaze. Statua Bude je visoka 12,5 m, a desna šaka mu je podignuta u položaj poznat pod nazivom Abaja mudra koji simbolizuje odagnavanje straha.
Vat Sapan Hin
Ispred stojećeg Bude, postoji i znatno manja figura sedećeg Bude u položaju „Pozivanje [boginje] Zemlje“.
Vat Sapan Hin, detalj
Nakon što sam sve ovo snimila, spustila sam se nizbrdo i to je bilo mnogo lakše, ali sam svakako morala da budem pažljiva i gledam gde stavljam nogu jer ona staza nije savršeno ravna. U svakom slučaju sam uspešno došla do bicikla i krenula nazad ka Centralnoj zoni istorijskog parka.
Međutim, ja čak ni 3 km nisam uspela da prevezem iz cuga – toliko mi je bilo teško i vruće. Zato sam ponovo negde na pola puta napravila pauzu da bih se ohladila i popila nešto osvežavajuće. Problem mi je bio i da nisam mogla baš lako da toliko tečnosti nalivam u sebe, ali to mi je bio divan izgovor da bih stala i sela negde gde ima hlada dok mi se telo ne vrati u normalu.
Prijatelji su mi već ranije rekli kako fino izgledam na slikama koje sam im slala, ali to su bile fotografije snimljene kada bih bila u dobrom stanju, a lice mi imalo normalnu boju. Ovde sam se slikala sva zarumenjena i znojava, pa sam im to poslala da bi videli da nije baš sve med i mleko na mom putovanju.