Do sada sam više puta govorila o sijamskim kraljevinama koje su prethodile današnjem Tajlandu i njih je tokom istorije bilo četiri – Sukotaj, Ajutaja, Tonburi i Ratanakosin, s tim da je ova poslednja na čelu sa kraljevima iz dinastije Čakri prerasla u savremeni Tajland. Ali, današnjem Tajlandu pripada i teritorija koja je nekada bila kraljevina Lan Na (1292-1775).
Kraljevinu Lan Na (što znači „kraljevina milion pirinčanih polja“ osnovao je kralj Mangraj (r. 1238-1311) koji je u početku, dolaskom na tron posle smrti svog oca, vladao lokalnom kraljevinom koja je imala manju teritoriju (1261-1292), ali je vrlo vešto i srazmerno brzo uspeo svoju kraljevinu da uveća, da joj promeni ime i da njom vlada sve do svoje smrti (1292-1311). Istovremeno je i selio svoju prestonicu, tako da je u vreme zvaničnog osnivanja kraljevine Lan Na glavni grad bio Vijang Kum Kam. Četiri godine kasnije, 1296. godine, potpuno nov grad osnovan na mestu koje je sam kralj odabrao proglašen je za prestonicu kraljevine Lan Na. Taj grad je nazvan Čijang Maj, što sasvim prikladno znači „Novi grad.“
U svakom slučaju, do 1558. godine kraljevina Lan Na je bila nezavisna, ali je tada postala tributarna država u odnosu na Burmu i tako je to trajalo sve do 1775. godine kada je Sijam zauzeo prestonicu Čijang Maj, čime je prekinuta burmanska vladavina ovom teritorijom, ali je ujedno time označen i kraj kraljevine Lan Na.
Pod vladavinom Sijama, prvo predvođenog kraljem Taksinom Velikim, a zatim i kraljem Ramom I iz dinastije Čakri, kraljevina Lan Na je podeljena u manje delove koji su prvo bili u vazalnom položaju u odnosu na sijamsko kraljevstvo, a vremenom su i apsorbovani. Bilo je tu u međuvremenu i nekih administrativnih reorganizacija teritorije, ali sve u svemu do početka XX veka kraljevina Lan Na i formalno više nije postojala.
Njena prestonica, Čijang Maj, je danas jedan od najvećih turističkih centara na Tajlandu, pre svega zahvaljujući divnoj prirodi, veličanstvenim hramovima, bogatoj istoriji, a takođe i veoma ukusnoj lokalnoj kuhinji. Svi ovi elementi, mada veoma prisutni u samom gradu, mogu se naći i širom čitavog severnog Tajlanda i upravo to jako privlači strane posetioce.
Pošto sam ovde ostajala samo dva cela dana od kojih sam planirala da jedan provedem van Čijang Maja na izletu, izabrala sam hotel koji se nalazi unutar starog grada. Naime, još od samog osnivanja prestonice kraljevine Lan Na, Čijang Maj je dobio osnovu praktično kvadrata i opasan je zidinama oko kojih ide šanac. Danas postoje veoma bitni delovi grada i objekti koji su van ovog centralnog jezgra, ali se glavnica istorijskog Čijang Maija nalazi upravo unutar zidina.
Kada sam se smestila u hotel, iskoristila sam električni čajnik koji je postojao u sobi i prvo sam sebi skuvala kafu da bih malo uživala na terasi. Terasa je bila lepa, ali je još uvek bilo popodne i bilo je toplo i vlažno. Ipak, i kafa i pauza su mi prijale.
Pauza za kafu na terasi sobe u Čijang Maiju
Zatim sam sišla na recepciju i da bih sebi pojednostavila stvari i bila efikasna, odmah sam rezervisala izlet za dva dana kasnije – jednostavno nisam želela da gubim vreme tražeći to isto po turističkim agencijama koje u velikom broju postoje u gradu. Ne znam da li postoji ikakva razlika u ceni, ali bi po meni ona bila u velikoj meri zanemarljiva kada se u obzir uzme gubljenje vremena i energije.
Dobra stvar sa velikim brojem turista koji dolaze u Čijang Maj je ta da je čitav sistem podrške veoma dobro razvijen. U svakom slučaju, na ovaj način sam organizovala svoj drugi ceo dan u Čijang Maiju, a prvi dan sam planirala da provedem tako što ću obilaziti sam grad.
Za sada, kako sam već postala prilično gladna, izašla sam na ulicu i ušla u praktično prvi restoran na koji sam naišla i tu naručila kao soj – poznati specijalitet severnog Tajlanda. U pitanju je kari-čorba ukrašena rezancima prženim u dubokom ulju. Tek kad su mi doneli jelo shvatila sam da sam uletela u veganski restoran. Ipak, moram da priznam da je jelo bilo veoma ukusno, pa sam na kraju bila zadovoljna, a i sita.
Kao soj
Dok sam ja završila sa jelom, kao i prethodnim obavezama, već je uveliko odmakao dan i bilo je prilično kasno popodne, mada sunce još uvek nije zašlo. Odlučila sam da odem do jednog važnog hrama koji se nalazio prilično blizu mog hotela. Ali, pošto je Čijang Maj poznat kao grad koji sa okolinom ima preko 300 hramova, što je veća koncentracija nego bilo gde drugo na Tajlandu, uz put sam prošla i pored jednog „sporednog“ hrama, Vat Lam Čang, tako da se tu nisam duže zadržavala. Uostalom, kako je već bilo prošlo 6 popodne, hramska vihara je delovala zatvoreno.
Vat Lam Čang
Par stotina metara dalje došla sam do hrama koji sam želela da posetim, a to je Vat Čijang Man gde sam prvo naišla na glavnu viharu koja je takođe bila zatvorena, što me ipak nije mnogo brinulo jer sam planirala da ovde ponovo dođem.
Vat Čijang Man, glavna vihara
Vat Čijang Man je najstariji hram u Čijang Maiju i osnovan je kada je grad proglašen za prestonicu kraljevine Lan Na, tj, 1296. godine. To je, dakle, prvi hram koji je kralj Mangraj podigao u svojoj novoj prestonici.
Vat Čijang Man, glavna vihara, detalj
Paralelno sa glavnom viharom nalazi se i manja, ali i ona je veoma važna jer se u njoj nalazi par izuzetno vrednih istorijskih artefakata.
Vat Čijang Man, manja vihara
Za početak sam bila impresionirana prostorom, ali i veoma pažljiva da ne stvaram nikakvu buku svojim kretanjem, pošto je jedan monah bio udubljen u neku svoju kontemplaciju, molitvu ili meditaciju.
Vat Čijang Man, manja vihara, unutrašnjost
Takođe nisam mogla baš dobro da snimim ta dva artefakta koji se ovde čuvaju još od samog osnivanja hrama, tj, od 1296. godine. U pitanju su Kristalni Buda, tj, figura Bude napravljena od providnog gorskog kristala za koju se smatra da je izrađena pre 1800 godina, i Mermerni Buda, tj, figura stajaćeg Bude napravljena od kamena za koju se tvrdi da je izrađena u Indiji pre 2500 godina (podaci koji mogu da se pročitaju u okviru samog hrama).
Ovom prilikom sam uspela da snimim Kristalnog Budu.
Vat Čijang Man, manja vihara, Kristalni Buda
Zatim sam još malo prošetala po vihari, a tu sam, između ostalog, obratila pažnju i na prikaz različitih poza u kojima se Buda prikazuje, a koje su tradicionalno vezane za različite dane u nedelji.
Vat Čijang Man, manja vihara, unutrašnjost
Moram da priznam da ne znam šta simbolizuje četvrta poza sa leve strane na sledećoj slici (peta sa desne) i ona nije vezana za dane, ali ostale jesu, pa ih otud ima ukupno sedam.
Vat Čijang Man, manja vihara, unutrašnjost, detalj
Pošto sam u stvari još uvek bila umorna od iscrpljujuće duge vožnje autobusom, posle ove kratke posete hramu Vat Čijang Man, plan mi je bio da se ranije povučem u sobu i nisam imala nikakvu želju da dalje obilazim deo grada u kojem sam bila smeštena. Ipak sam malo prošetala pre vraćanja u hotel i tako došla do malene pijace gde sam kupila neko voće koje sam ostavila za naredno jutro.
A to naredno jutro sam započela upravo tako što sam na terasi jela to voće koje sam kupila prethodne večeri.
Rambutan
Mangostin
Ja sad neću uopšte da pokušavam da opisujem ukus ovih voćaka jer to po meni nema smisla. Kada bi me neko pitao da mu opišem ukus, na primer, breskve, ja to uopšte ne bih mogla, a čitavog života ih jedem. Tačnije, breskve imaju ukus – breskve! I to je sasvim dovoljno.
Gledajući razne kuvarske programe na TV-u, stekla sam utisak da se poznati TV-kuvari utrkuju ko će više da opisuje ukuse i pominje – teksture! Jednom prilikom je jedan od čuvenih kuvara ovog tipa otišao tako daleko da je govoreći o crvenim okruglim ljutim papričicama pomenuo kako one liče na trešnje, pa mu to nije bilo dovoljno već je rekao, a ovo je skoro citat, kako te papričice zapravo svojim ukusom i podsećaju na trešnje. Taj kuvar je zaradio milione zahvaljujući svojim programima i knjigama, ali ja odgovorno tvrdim da on nema pojma o ljutim papričicama i trešnjama.
A što se tiče voća koje može da se vidi na prethodnim slikama, razlog zašto sam ovde ipak stavila njihove fotografije jeste da zabeležim naziv i da se vidi kako to izgleda i kako se otvara u slučaju da ponovo idem u područja gde ovo voće raste ili neko ko čitav ovaj putopis uradi to isto.
Dok sam sedela na terasi, jela i fotografisala voće, čula sam i jednu lepu pticu, a uskoro sam slikala i nju. U pitanju je crvenobrki bulbul (Pycnonotus jocosus).
Crvenobrki bulbul
Sve u svemu, veoma sam lagano i opušteno ušla u dan, pogotovo svesna da ću naredna dva dana imati veoma ranu akciju. Ipak, kao što najčešće radim na svojim putovanjima, rano sam se budila, što nije ni čudno jer sam takođe rano odlazila i na spavanje. To mi odgovara sa više strana, a ujedno imam utisak i da laganim ispijanjem jutarnje kafe u sobi (praktično sam u svim hotelima koje sam izabrala imala električni čajnik, šolje, kafu i mleko u prahu), imam i delić odmora, pošto mi se sve ostalo na mojim putovanjima često svede na neku vrstu jurnjave.
U hotelu u Čijang Maiju sam imala čak u veoma jednostavan doručak i to nije bilo uopšte loše, a kada sam završila otišla sam u perionicu koja posluje tačno prekoputa hotela u kojem sam odsedala i tu sam dala da mi se operu jedne dugačke pantalone i jedne bermude. Vremenom sam na svojim putovanjima počela da perem svoju garderobu da bih što je moguće manje stvari ponela, ali mi je prilično lako da perem majice, pa čak i košulju. S druge strane, teže mi to ide sa pantalonama. Ovakva vrsta usluge se apsolutno isplati. Dogovor je bio da će me garderoba čekati kasnije tog dana. Idealno!
Zatim sam otišla do obližnje glavne ulice gde je trebalo da uhvatim „rot daang“, lokalnu verziju „songtaua“. Kao što sam ranije već pominjala, u pitanju je vrsta javnog prevoza, često je to pravi kamion ili manji kamionet, kao što je ovde slučaj, s tim da deo gde je prikolica prilagođen prevozu putnika – ulazi se od pozadi i seda na klupe koje su poređane duž prikolice. Rot daang inače znači „crveni kamion“ i ovih vozila ima dosta po Čijang Maiju.
Hram koji sam želela da posetim udaljen je od centra grada oko 20 km i naravno da može da se uzme taksi, ali postoji i taj redovan javni prevoz. U glavnoj ulici je bilo više tih prerađenih kamioneta i nisam shvatila kako oni baš funkcionišu, ali kada sam rekla kuda idem svima je bilo jasno i tada je krenulo pregovaranje. Naime, problem sa plaćanjem redovne cene, koja je valjda 50 bata, je taj da onda vozač čeka da se songtau napuni, a to može da traje. Zato se preporučuje da posetilac otvori svoj novčanik i pristane na neku višu cenu u zamenu za efikasno prevoženje.
Meni se na kraju posrećilo, pa sam songtau u koji udobno može da se smesti deset osoba delila sa jednom gospođom iz Hua Hina na jugu zemlje koja je govorila odličan engleski. Dogovor je bio da obe platimo po 150 bata (oko 4 evra) i da nas vozač preveze tih 20-ak kilometara, a da nikoga ne čekamo, tako da smo se odmah uputile ka hramu Vat Doi Sutep.
Malo više o ovom hramu uskoro, ali samo da pomenem da smo se ova gospođa i ja slatko iščavrljale, jer smo imale sasvim dovoljno vremena, a takođe smo se i smejale kako sam ja tog dana obukla baš majicu koja se savršeno slagala sa unutrašnjom dekoracijom spolja inače crvenog kamioneta.
Prijatan susret u rot daangu
Uzgred, do hrama vodi i prilično popularna Monaška staza koju koriste oni koji žele peške da dođu do hrama. Kreće se iz zapadnog dela Čijang Maija, a odatle se zatim penje na planinu gde staza vodi do dva važna hrama. Posetioci često mogu i sami ovo da rade, ali takođe postoje i vođene ture. Prva etapa uspona vodi do hrama Vat Pa Lat u koji sam ja planirala da kasnije svratim. Čak sam se naivno i premišljala da li da se spustim makar delom staze, ali kada sam vozeći se lako u songtauu videla kako izgleda staza na mestu gde se ona ukršta sa asfaltnim putem, momentalno sam odustala od te ideje. To je za mlađe ljude, one koji imaju više kondicije i koji imaju više vremena, pa mogu dugo da pešače. Staza je duga oko 7 km (u oba smera), visinska razlika je oko 620 m, što znači da je povremeno prilično strmo, a procenjeno vreme za prelazak staze je oko sat i po (u jednom smeru).
Dakle, ja to nisam radila, već sam se fino prevezla do visine od oko 1000 m iznad nivoa mora gde se nalazi hram koji sam želela da posetim.
Kada smo stigle na odredište, moja saputnica i ja smo se srdačno pozdravile i onda je svaka krenula svojim putem. Ja sam za početak snimala prostor ispred stepeništa koje vodi ka hramu. Da podsetim, na Tajlandu se vozi levom stranom, pa se to vidi i ovde.
Ulica ispred stepeništa koje vodi i hram Vat Doi Sutep
Pošto je ovo jedno izuzetno popularno mesto, tu se nalaze i brojni štandovi sa različitom robom, ali mene to ovom prilikom nije zanimalo. S druge strane, sledeća slika je bitna jer se vidi kako izgleda jedan tipičan rot daang.
Ulica ispred stepeništa koje vodi i hram Vat Doi Sutep
A što se tiče stepenica... Pa, one su bile impresivne, gotovo vertikalne i brojne – ukupno ih je 309, a sa obe strane ih čuvaju Nage, mitske zmije.
Stepenice koje vode ka hramu Vat Doi Sutep
Stepenice koje vode ka hramu Vat Doi Sutep
Stepenice koje vode ka hramu Vat Doi Sutep, detalj
Stepenice koje vode ka hramu Vat Doi Sutep, detalj u vidu krljušti Nage
Nije bilo lako popeti se ovim stepenicama, ali su one istinski toliko impresivne i sa raznim detaljima da mi je bilo lako da pronađem izgovor i zaustavim se malo da bih fotografisala, a malo da bih došla do daha.
Osim toga, sve vreme dok sam se penjala pratilo me je budističko pojanje sa zvučnika. Kasnije sam videla odakle je to dolazilo, pa sam i snimila, ali sam za početak došla do ulaza u hram.
Hram Vat Doi Sutep je jedan od najvažnijih i najsvetijih hramova na severnom Tajlandu. On obuhvata brojne paviljone za smeštaj monaha, svetilišta, statue i vihare, a tu je i glavni ubosot, kao i središnji čedi. Osim toga, ovde postoji i centar za meditaciju gde i Tajlanđani i stranci mogu da borave i meditiraju, bez obzira da li su početnici ili napredni praktikanti.
Vat Doi Sutep, detalj
Ja sam prvo otišla nedaleko od glavnog ulaza da bih videla statuu belog slona. Naime, postoji nekoliko verzija legende o tome kako je hram osnovan, ali glavna pominje belog slona koji je na vrh planine doneo mošti za koje se veruje da su kost iz ramena Bude. Kada se slon popeo na ovo mesto zatrubio je tri puta i uginuo, što se sve smatralo sigurnim znakom da upravo ovde treba da se podigne hram. Uzgred, u jugoistočnoj Aziji se beli slonovi, tačnije albino slonovi, smatraju svetim, ali i simbolima moći i srećnih okolnosti, tako da vladari iz ovog dela sveta veoma vole da ovakve slonove imaju u svom posedu. Na sledećoj slici, statua belog slona se nazire iza velikog hlebnog drveta na desnoj strani.
Vat Doi Sutep, detalj
Vat Doi Sutep, detalj
Nekoliko manjih svetilišta na koja se nailazi odmah o ulasku u hramski kompleks i koja su ispunjena različitih statuama i šarenim detaljima su možda mene zbunjivala, ali vernici sasvim jasno znaju šta čemu služi.
Vat Doi Sutep, detalj
Vat Doi Sutep, detalj
Ipak, ovde je glavni objekat veliki čedi koji se nalazi u središtu hrama. Danas je oko tog čedija prostrani plato, a i tu ima veliki broj statua, pre svega Bude.
Vat Doi Sutep, detalj
Vat Doi Sutep, detalj
Vat Doi Sutep, detalj
Ako se do sada činilo da sve blješti od zlatne boje, treba samo pogledati glavni čedi i onda sve postaje jasno – na zlatnoj boji se nije štedelo ni malo. Ja sam prvo obišla krug oko glavnog čedija snimajući ga sa raznih strana.
Vat Doi Sutep, detalj
Prvi čedi u okviru hrama je podignut 1368. godine kako bi čuvao upravo one mošti koje je slon ovde doneo, ali je on promenjen 1478. godine i tada mu je data forma koju ima i danas.
Petospratni čedi koji je visok 20 m postavljen je na kvadratastoj osnovi na čijim uglovima su u XVIII veku postavljeni pozlaćeni stubovi sa takođe pozlaćenim filigranskim baldahinima.
Vat Doi Sutep, detalj
Vat Doi Sutep, detalj
Vat Doi Sutep, detalj
Vat Doi Sutep, detalj
Posle obilaska tog kruga, malo sam se bavila i drugim detaljima.
Vat Doi Sutep, detalj
Vat Doi Sutep, detalj
U nekom trenutku sam ipak došla i do figura Bude koje nisu bile blještavo zlatne boje, a detalji koji se vide u pozadini sledeće fotografije me dovode do još jednog detalja.
Vat Doi Sutep, detalj
Već sam pomenula da sam čula budističko pojanje još kada sam došla do stepenica koje vode ka hramu. To uopšte nije prestajalo i sada sam mogla da vidim odakle je to prenošeno preko zvučnika. Očigledno je u pitanju bio neki ritual, ali pošto se ja ne razumem u budizam mogla sam samo da gledam, slušam i snimam.
Vat Doi Sutep, detalj