Tajland 2023, 33. deo (Čijang Raj)
Posle posete termalnom izvoru Me Kačan, jednodnevni izlet na koji sam krenula drugog celog dana u Čijang Maiju na severu Tajlanda odveo me je do grada Čijang Raj, koji se nalazi oko 190 km severoistočno od Čijang Maija.
Prvo da pomenem da je Čijang Raj 1262. godine osnovao isti onaj kraj Mangraj koji je osnovao i Čijang Maj. Štaviše, ovaj grad je svoje ime dobio upravo po kralju – „Čijang“ znači grad, a „Raj“ je drugi deo imena samog kralja.
Ali, mi se na ovom izletu nismo bavili prošlošću Čijang Raija, već prilično savremenim stvarima poput par hramova s kraja XX veka. Tako smo prvo došli do jednog hrama koji se nalazi oko desetak kilometara ispred samog grada Čijang Raija. U pitanju je hram Vat Rong Kun koji je mnogo poznatiji pod drugim nazivom – Beli hram. Kada se ovde dođe sasvim je jasno odakle potiče ovaj drugi naziv.
Ranije je na ovom mestu postojao prvobitni hram Vat Rong Kun, ali je on krajem XX veka bio u prilično lošem stanju, a nije bilo para za njegovo obnavljanje. Zato je poznati tajlandski vizuelni umetnik, pre svega slikar, Čalermčaj Kositpipat odlučio da ponovo izgradi hram i štaviše da čitav projekat finansira iz sopstvenih sredstava. Njegova ideja je bila da podigne najlepši hram na svetu i da kroz njega prikaže svu veličinu savremene tajlandske budističke umetnosti. Osim toga, predviđeno je da ovde bude centar učenja i meditacije, a sam Kositpipat gleda na hram kao na svoju ponudu Budi i veruje da mu je ovaj projekat obezbedio besmrtnost. Izgradnja hrama je započela 1997. godine, a kako je zamišljen, procenjuje se da neće biti završen za života svog idejnog tvorca.
Istovremeno, mada su projektom predviđene zgrade za smeštaj monaha, hram zapravo predstavlja umetnički muzej i sve treba posmatrati u tom svetlu.
Glavni objekat je ubosot koji se na prethodnoj slici video u sredini, desno, a evo ga i na nekoliko sledećih fotografija.
Treba samo imati u vidu da zbog vremenskih uslova (izvesne izmaglice prouzrokovane visokom vlažnošću vazduha), hram više deluje bež. Ali, kada je vreme lepo, a nebo plavo, hram blješti svojom impresivnom belom bojom. Treba samo potražiti na internetu ili otići u drugo doba godine. Doduše, kasnije će se neki delovi i na mojim fotografijama pokazati kao snežno beli, ali to je obično zbog određenog ugla pod kojim je padala svetlost.
Inače, ovde sve vrvi od neverovatnog mnoštva zanimljivih i slikovitih detalja. Međutim, pošto je ovo ipak hram, a ne zabavni park, sigurna sam da svi ovi detalji nose i svoju religioznu ili duhovnu simboliku.
Pošto unutar ubosota uopšte nije dozvoljeno fotografisanje, ja sam rešila da unesem ravnotežu u svoju posetu tako što sam snimala svaki impresivni detalj pored kojeg sam prošla sa spoljašnje strane. Naime, poseta ubosotu ide utvrđenom stazom i praktično se stvara kolona ljudi koji idu pravo, prođu kroz ubosot, a zatim izađu na zadnju stranu.
Na početku staze, levo i desno, mogu da se vide stotine ruku koje se pružaju na gore pokušavajući nešto da dohvate. One simbolizuju nesputanu želju ili što bi se reklo „još, i još, i još“, što mu dođe kao mantra savremenog, nesputano komercijalizovanog sveta u kojem živimo. Ideja koja je ovde predstavljena stazom koja vodi pravo mostićem preko jezerceta je ta da sreću možemo postići samo ako odolimo iskušenjima i pohlepi, a želje sputamo.
Na ulazu na mostić uzdižu se dve impresivne figure iz budističke mitologije, ali pre njih se nalaze i ne tako moćne, ali svakako impresivne figure manje veličine.
Zatim se preko mosta dolazi i do „Rajskih dveri“ koje čuvaju dva mitološka čuvara, ali sam ja bila toliko impresionirana bogatstvom detalja, da nisam znala na koju stranu prvo da gledam. Na svu sreću, išlo se zapravo samo pravo.
Kada sam prošla kroz ubosot, došla do još jednog objekta koji je sa ubosotom spojen otvorenim prolazom i tu se i dalje nastavlja bogata dekoracija. Ovde nemam ništa da dodam što se tiče informacija, ali su utisci bili neverovatni.
Kada se bolje zagledaju neki detalji vidi se kako je deo efekta postignut – čitava građevina je osim raznovrsnim površinama prekrivena i komadićima stakla koji svojom refleksijom još više naglašavaju belinu.
A sa kraja ovog drugog objekta vodi se zadnji deo hramskog kompleksa u kojem novi objekti tek čekaju da budu bogato ukrašeni. Osim belinom, sve odiše i skladom.
Ukrasi se ne odnose samo na fasade, već su i neke staze veoma lepo urađene. S druge strane, kao što može da se vidi na sledećoj slici, ovde su sasvim jasno označeni delovi za javnost i oni gde javnost nema pristup.
Inače, kada sam posle povratka kući gledala neke fotografije na internetu, sasvim sam jasno mogla da vidim u koliko meri je ovaj hram umetničko delo u nastajanju. Ja ne znam kada su pravljene te fotografije koje sam konkretno videla na internetu, ali tamo nema niti spoljašnjih ukrasa na objektu iza ubosota, niti niske ograde koja se vidi na sledećoj fotografiji. Ko zna koliko će toga biti napravljeno do vremena kada budem objavila ovaj tekst.
Bilo kako bilo, početkom marta 2023. godine, Vat Ron Kun je izgledao kao što se vidi na sledećoj slici. Barem njegovi glavni delovi...
Sada sam krenula jednom natkrivenom stazom prema zadnjim delovima hramskog kompleksa, ali je tu bio zanimljiva upravo ta „nadstrešnica“ koja je bila prekrivena gusto fiksiranim limenim „listićima“ koje se obično kače kada se ostavljaju imena ili želje posetilaca. Ovde pretpostavljam da je u pitanju još jedan umetnički detalj.
Ali, i iz ovog ugla je ubosot izgledao kao iz bajke.
S druge strane, može da se vidi da objekti koji se nadovezuju u nizu iza ubosota, a posle mostića još uvek nisu bogato ukrašeni. Kao što sam već pomenula, koliko sam shvatila gledajući „istorijske“ fotografije, ovo predstavlja prvu fazu izgradnje objekta, a posle sledi dekorisanje formama i komadićima ogledala.
Kada sam došla do ovog dela, još jednom sam se osvrnula na ubosot i jezerce iza njega. Verovatno sam preterala sa fotografisanjem istog objekta, ali bila sam stvarno pod utiskom.
Ovde sam naišla na jednu od brojnih zanimljivih figura koje se mogu videti po hramskom kompleksu. Čak i u samom ubosotu mogu da se vide zidne slike sa stvarnim ili izmišljenim, najčešće filmskim, likovima koji su deo savremene zapadne kulture, ali to sve ima nekakvu jasnu umetničku i duhovnu „logiku“. Ja ipak nisam išla toliko duboko, već sam samo posmatrala oko sebe, a za razliku od unutrašnjosti ubosota, ovde sam mogla i da fotografišem.
Nedaleko od ove figure postoji i mesto gde se posetioci mogu fotografisati, a da sve bude u skladu sa utiskom da je ovo neka vrsta zabavnog parka.
Nakon toga može da se vidi i deo sa veštačkom stenom, vodopadima i jezercetom, a sve ispunjeno fantazmagoričnim i/ili mitološkim bićima, kao i potpuno profanim figurama.
Ali, da posetilac ne bi zaboravio da je u hramu, dakle, u religioznom objektu, odmah pored se nailazi i na jednu smirenu „oazu“ sa figurom Bude.
Prethodne slike prikazuju detalje iz hramskog kompleksa koji se nalaze oko jednog prostranog platoa u čijem sedištu je postavljeno zvono. Kao i sve u ovom hramu, i ovde konstrukcija koja nosi zvono nije jednostavna, već izuzetno bogato ukrašena.
Pošto sam u posetu hramu Vat Rong Kun došla sa grupom, imala sam ograničeno vreme za posetu, tako da sam sada već morala malo da požurim. Tako sam otišla južno od glavnog prostora hrama i tu sam ugledala Zlatni hram.
U pitanju je hram koji se nalazi na kvadratastom ostrvcetu u sred mirnog jezerceta. „Ostrvo“ je spojeno sa kopnom jednim nasipom sa prednje strane, ali je bočno postavljen most i uglavnom se on koristi za pristup hramu, dok je sve obojeno u zlatnu boju. Uspela sam da vidim da se u središnjem delu nalazi statua Ganeše, hinduističkog božanstva, ali nisam uspela da pronađem nikakve druge informacije. Hram može da se obiđe u okviru posete Belom hramu, ali ja nisam imala vremena za to.
Zato sam se samo okrenula i uputila ka središnjem delu hramskog kompleksa. Čak i ovde, da kažem u rubnom delu hrama, jedan objekat je u potpunosti završen, barem spolja, i bogato ukrašen.
U blizini središnje staze, na jednom proširenju, nalazi se nekoliko konstrukcija koje podsećaju na novogodišnje jelke, ali su napravljene od onih listića od lima. Osim njih, u ovom delu je zanimljiv i manji objekat okrugle osnove koji ima poluobličastu kupolu.
Kada sam se tu popela, u sredini sam videla nešto što je ličilo na bunar želja, s tim da su neki od dekorativnih elemenata ovde bili crteži zapadnih horoskopskih znakova.
Sve mi je ovo bilo izuzetno zanimljivo, ali ovde nije bio kraj zanimljivostima i slikovitim detaljima. U središnjem delu hramskog kompleksa nalazi se i zlatna zgrada koja, barem u prizemlju, služi kao – toalet. To je verovatno najuvrnutiji javni toalet na svetu.
Ipak, fascinantno je da ovo uopšte nije slučajno napravljeno ovakvo. Naime, ova zlatna građevina predstavlja telo, jer zlato simbolizuje ljudsku usredsređenost na novac, posede, a samim tim i na konstantne i nesputane želje. S druge strane, tačnije preko puta u odnosu na središnju stazu, nalazi se beli ubosot koji predstavlja um, a njegova belina nas podseća da treba da se usredsredimo upravo na um, a ne na materijalne stvari, i da treba da stremimo ka postizanju karmičkih vrlina kroz moralne i duhovne aktivnosti.
Sat vremena koliko sam ovde imala prošlo je vrlo brzo i morala sam već da se uputim ka mestu gde je grupa sa kojom sam došla trebalo da se okupi. Usput sam videla još malo onih „uvrnutih“ detalja iz zapadne fikcije, ali ma koliko zanimljivo izgledali, meni i dalje nije bila baš jasna njihova funkcija. To nije sprečavalo niti posetioce da uživaju u njima, niti mene da ih fotografišem.
Još mi je ostalo da još jednom pogledam ubosot hrama Vat Rong Kun i da ponovo zaključim kako je to jedna potpuno nesvakidašnja i izuzetno slikovita građevina.
Nakon okupljanja grupe, otišli smo svi zajedno da ručamo, jer je to bilo uključeno u cenu izleta. Sto je bio postavljen u sred jednog dela sa radnjama, a vlasnici „restorana“ ili „kuhinje“ koji su nam spremili hranu su je tu donosili.
Mene kupovina nije baš zanimala, tako da sam posle ručka u stvari jedva čekala da se vratim u mini-bus i barem na kratko rashladim. Mada sam malo ipak morala da sačekam, uskoro smo krenuli i prebacili se oko 16 km na sever, u okviru samog grada Čijang Raija. Sada smo otišli da posetimo hram Vat Rong Sue Ten. Ako je prethodni hram beo, ovaj sada je bio potpuno i apsolutno plav, pa otud i on ima drugo ime – Plavi hram.