Naredno jutro me je dočekalo sa kišom. I to ne bilo kakvom – lilo je kao iz kabla.
Od sivila niskih oblaka i kiše ništa nije moglo lepo da se vidi, a pogotovo ne poznata plaža u gradu Hua Hin.
Kišno jutro u gradu Hua Hin
Ja, međutim, ovde nisam došla da bih išla na plažu, pa me vreme u gradu i nije mnogo brinulo, ali sam imala nameru da odem na izlet u jedan nacionalni park nadajući se da ću uspeti da nađem neku turističku ponudu ili ad hoc grupu. Toga nije bilo, tako da sam jedino mogla da dogovorim sa recepcionerima iz hotela da mi obezbede taksi koji će me kasnije odvesti do ulaza u taj nacionalni park.
Pošto sam imala vremena, a i kiša je na kratko prestala da pada, iskoristila sam to pa sam ponovo prošetala do plaže. Sada sam znala tačno kuda da idem, koristeći redak prolaz između placeva koji pripadaju hotelima, odmaralištima i slično i koji se nadovezuju jedan na drugi, sprečavajući time pojedinačne posetioce koji nisu njihovi gosti da dođu od glavne ulice do plaže.
Nisam bila jedina koja je koristila prestanak padavina da bi prošetala po mekanom pesku. Čak sam i sela u jedan restoran uz plažu, pa sam tu popila nekakvo osvežavajuće piće.
Plaža u gradu Hua Hin
Ali, nisam se tu previše zadržala, imajući u vidu da je kasnije trebalo da idem na taj „izlet“ taksijem, a i htela sam da se još malo odmorim pre toga i nešto pojedem što bi me okrepilo. Već sam pomenula u prethodnom nastavku da sam od dan ranije osećala simptome prehlade koji se nisu pogoršavali, ali su i dalje bili prilično prisutni.
U takvim situacijama mi obično prija da pojedem neku toplu supu, ne nužno pileću, a upravo nešto slično sam uspela i ovde da pronađem i zaista mi je izuzetno lepo leglo. U pitanju je bila vruća supa sa vonton-knedlama i pečenom pačetinom. Mesto je delovalo prilično obično, ali je supa bila – izvanredna i stvarno me je okrepila.
Restoran u gradu Hua Hin
Supa sa vonton-knedlama i pečenom pačetinom
Dok sam tu završila sa jelom, kiša je ponovo počela da pada. Ne previše i ja nisam bila mnogo udaljena od hotela, ali, morala sam ipak da se potrudim da ne pokisnem do gole kože.
Kiša u gradu Hua Hin
Kiša u gradu Hua Hin
Nigde ovde nisam žurila, jer je izlet na koji sam htela da idem predviđen samo za popodne. Naime, želela sam da idem u Nacionalni park Kui Buri da bih tamo eventualno gledala slonove u prirodnom okruženju. Područje za posmatranje divljih životinja je otvoreno za posete od 2 do 6 popodne, pa otud nisam morala rano ujutru da krenem. Sam park, tj., mesto odakle se kreće na izlet, udaljen je od Hua Hina oko 85 km.
Nacionalni park Kui Buri, čija je površina 969 kv. km, zajedno sa još par nacionalnih parkova pripada Šumskom kompleksu Kang Kračan koji je upisan na Uneskovu Listu svetske (prirodne) baštine. Razlog za to je veoma bogat biodiverzitet i osim raznovrsnih vrsta šuma koje postoje u ovom delu Tajlanda, tu su takođe evidentirane i razne endemske i ugrožene biljne i životinjske vrste.
Ja sam, međutim, ovde poželela da dođem posle posete Nacionalnom parku Kao Jai gde je trebalo da vidim azijske slonove u prirodnom okruženju, ali od toga nije bilo ništa. Već sam ranije pisala o tome (https://www.svudapodji.com/tajland-14/).
Na Tajlandu azijski slonovi mogu da se vide po brojnim rezervatima i mestima gde se oni drže da bi se oporavljali i slično, ali i da bi ih turisti mogli da vide izbliza. Međutim, mene takva mesta uopšte ne zanimaju, jer su to praktično specijalizovani zoološki vrtovi. Ono što sam ja htela da vidim jesu slonovi u prirodnom okruženju, gde mogu da ih vidim samo na daljinu. Ne osećam nikakvu potrebu da mazim divlju životinju ili da je hranim, ne zato što ih ne volim, već zato što ih poštujem. Takođe, veoma volim da ih fotografišem, ali ne nužno i sebe sa njima ili da ih jašem.
Za Nacionalni park Kui Buri se priča da je to najbolje mesto za gledanje slonova, jer se oni vide „u 99% slučajeva“. I tako sam ja rešila da taksijem odem 85 km južno od Hua Hina.
Vozač je došao po mene u dogovoreno vreme i krenuli smo, a krenula je i da lije kiša. Prosto se nebo otvorilo. Ipak, dok smo došli do Centra za posetioce u okviru nacionalnog parka kiša je uglavnom stala.
Kada sam htela da kupim ulaznicu dočekalo me je pomalo neprijatno iznenađenje. Naime, u obilazak se ide prilagođenim kamionetima pri čemu je kabina manja i tu staju vozač i vodič, dok putnici idu u deo za teret gde su postavljene klupe. Pošto sam bila sama, rekli su mi da moram da platim punu cenu za čitav kamionet!
Pošto sam već došla tu, smatrala sam da baš i nemam izbora, ali sam ipak malo pregovarala. Žena koja je radila na prodaji ulaznica mi je rekla da odem do ulaza u park (stotinak metara dalje), pa da tamo vidim da li neko od posetilaca hoće da me primi. Tako sam i uradila, pa sam tamo naletela na jednu porodicu iz Holandije koja je bila dovoljno ljubazna da me prime da idem zajedno sa njima.
Sad sam se trkom vratila do kancelarije gde sam kupila ulaznicu, a onda trkom nazad da me ne bi čekali. Ta porodica je bila izuzetno ćutljiva, ali sam im bila istinski zahvalna i trudila sam se da im što je moguće manje smetam.
Sve u svemu, uskoro smo krenuli, vozeći se nekim od zemljanih puteva koji postoje u okviru parka.
Nacionalni park Kui Buri
U jednom trenutku smo sustigli par kamioneta poput ovog u kojem smo se i mi vozili, a to je bilo zato što je u međuvremenu neko drvo palo i preprečilo put. Morali smo malo da sačekamo dok drvo nije bilo uklonjeno, a onda smo mogli da nastavimo dalje.
Nacionalni park Kui Buri
Na nekim mestima je sasvim jasno moglo da se vidi da je ovde pala velika količina kiše, ali se povremeno i sunce počelo da probija kroz oblake.
Nacionalni park Kui Buri
Nacionalni park Kui Buri
Vodič koji je išao sa našim kolima uopšte nije imao nameru da se bavi bilo čime osim da nas prati do, kako će se ispostaviti, par vidikovaca odakle je predviđeno da se slonovi posmatraju. Naime, na par mesta sam pored puta ugledala neke veoma zanimljive ptice, ali ni vozaču ni vodiču nije ni padalo na pamet da eventualno uspore da bismo malo bolje mogli da pogledamo ove stanovnike parka. Na prethodnoj slici sam sasvim slučajno snimila neku čaplju, a pošto je ona tu stajala uglavnom mirno i jasno se videla, uspela sam čak da je snimim i malo bolje.
Čaplja u Nacionalnom parku Kui Buri
Suština je bila da smo mi samo nastavili da se vozimo dalje kroz park.
Nacionalni park Kui Buri
Evo i video-snimka koji malo bolje ilustruje kako je ta vožnja kroz park izgledala:
I tako smo došli do jednog vidikovca koji je bio na malom uzvišenju. Jedino što smo odatle mogli da vidimo bile su livade, retko drveće i brežuljci pokriveni gušćom šumom, pa sam to i snimila.
Nacionalni park Kui Buri
Nacionalni park Kui Buri
Tu smo ostali izvesno vreme, ali se ništa nije dešavalo, pa smo se ponovo popeli u kamionet i nastavili dalje da vozimo. Šume kroz koje smo prolazili su istinski bile lepe, ali po malo previše statične za moja trenutna očekivanja.
Nacionalni park Kui Buri
Nacionalni park Kui Buri
I tako smo se dovezli do jednog „ozbiljnijeg“ vidikovca predviđenog za gledanje slonova na daljinu, pod uslovom da se oni tu uopšte pojave.
Nacionalni park Kui Buri
Kada smo stigli ovde, nikakve životinje se nisu videle, pogotovo ne slonovi, pa nas je vodič poveo malo u stranu odakle smo praktično sa istog uzvišenja mogli da gledamo nastavak one livade koja se vidi na prethodnoj slici.
Nacionalni park Kui Buri
Tu sam konačno ugledala nešto živo što se mrdalo i bilo dovoljno veliko da mogu da ga uočim. U pitanju je bilo par ptica iste vrste – crvenoliki vivak (Vanellus indicus atronuchalis).
Crvenoliki vivak
Ja sam se zabavljala pokušavajući da snimim ove ptice, ali u suštini ništa se drugo nije dešavalo, pa smo se onda vratili na glavni deo vidikovca. Tu se u međuvremenu okupilo još posetilaca.
Nacionalni park Kui Buri
Ali, situacija je bila nepromenjena i takva je ostala do kraja našeg boravka na ovom vidikovcu. Niko tog dana nije video nijednog slona.
Nacionalni park Kui Buri
To što nisam videla azijske slonove u prirodi možda i nije toliko bitno, ali mi je bio utisak da se vodiči, ovde kao i u Nacionalnom parku Kao Jai, zapravo uopšte ni ne trude da posetiocima zaista omoguće da vide ove fascinantne životinje. Ovde su vozila došla na tih par vidikovaca, parkirala se, posetioci su izašli i krenuli da čekaju. I to je to. Objašnjenje vodiča je bilo da su slonovi divlje životinje i samim tim nepredvidive.
U neku ruku to mogu i da prihvatim, uostalom i sama sam rekla da ne želim da idem u zoološki vrt već u prirodu, ali ipak nisam mogla da se otmem utisku da je ovo sve bilo previše nasumično, pasivno, pa i nezainteresovano, pre svega od strane vodiča i samog nacionalnog parka.
Već sam pisala da je u Nacionalnom parku Kao Jai to organizovano tako što gomila vozila sa posetiocima srazmerno sporo vozi asfaltnim putem kojim prolaze i druga vozila i kamioni (ne nužno sporo), sa nadom da će se naići na krdo slonova BAŠ u trenutku kada oni prelaze taj put. To je takva smešna igra verovatnoće, da me ni najmanje nije čudilo što nismo videli nikakve slonove. Ovde smo mi kao čekali da li će slonovi rešiti da prošetaju baš tu gde je bilo dosta posetilaca, a neki su čak bili i previše bučni za moj ukus dok nijedan vodič nije pokušavao da te ljude malo smiri i utiša. Ta srazmerna buka svakako nije bila dobra stvar da bi se divlje životinje pojavile.
Dakle, kao i u NP Kao Jai, i ovde mi je ostao utisak potpune nezainteresovanosti. Čak i vodič kojeg smo zvanično dobili, pa na kraju krajeva i platili, nije znao reč engleskog!!!
Pošto se slonovi nikako nisu pojavljivali, vodič nas je odveo do jednog obližnjeg termitnjaka, pa je tu malo začeprkao nekom grančicom da bi se termiti pojavili na površini. Pa dobro, kad nema slonova, daj onda makar termite.
Termitnjak
Termiti
Situacija ispod vidikovca je i dalje bila nepromenjena, tj, videle su se samo livade i drveće.
Nacionalni park Kui Buri
Zato smo se u nekom trenutku ponovo popeli u kamionet, pa su nas vratili do onog prvog vidikovca.
Nacionalni park Kui Buri
Tu smo konačno ugledali par životinja koje pripadaju sisarima. U pitanju je bio jedan usamljeni pripadnik neke vrste jelena i nekoliko gaura (Bos gaurus).
Jelen
Gaurovi
Ovde i ovim se praktično završio izlet i onda su nas samo vratili do parkinga kod Centra za posetioce gde je mene čekao taksista, pa smo krenuli da se vraćamo u Hua Hin.
Pošto mi je ona vruća supa od prepodneva prijala, zamolila sam taksistu da mi stane negde usput gde bih mogla da jedem. On je izabrao jedno od mesta pored puta sa benzinskom pumpom, velikim parkingom i dosta mesta gde može da se jede. Ipak, preporučio mi je jedan manji štand koji je postavljen, pa, nekako na sred srede.
Mesto gde se kupuje ručak
Ali, ova neformalnost mesta, uključujući i stolove i stolice, uopšte ne treba da obeshrabri posetioce – hrana je uvek veoma ukusna.
Mesto gde se kupuje ručak
Ja sam se ponovo odlučila za vruću supu i ona je ponovo bila odlična i prijala mi je.
Mesto gde se kupuje ručak
Mada sita, ne baš previše zadovoljna danom, vratila sam se u hotel i praktično više nisam ni izlazila. Pošto sam se narednog dana vraćala za Bankok, bilo mi je bitno da se što je moguće više odmorim i dam priliku svom telu da se samo oporavi i ojača za nastavak puta.
Ujutru sam se iz hotela tuk-tukom prebacila do železničke stanice. Za početak je ovaj tuk-tuk bio drugačiji od onih koje sam viđala ili kojima sam se vozila na drugim mestima. Bilo mi je veoma zabavno koliki broj različitih vozila sam koristila tokom ovog svog putovanja po Tajlandu. Ovde sam, međutim, iskoristila i priliku pa sam zamolila vozača da me slika nakon što sam se već ukrcala.
Spremna za nastavak putovanja
Kad sam stigla na železničku stanicu dočekalo me je neprijatno iznenađenje. Voz je kasnio skoro sat i po. Pa dobro, nisam imala izbor i jednostavno sam sela i krenula da čekam. Jedino sam u međuvremenu iskoristila priliku i otišla do nekih tezgi u blizini stanice da bih kupila nešto da jedem.
Hrana na Tajlandu je izuzetno raznovrsna
Hrana na Tajlandu je izuzetno raznovrsna
A onda sam sela na jednu od klupa na stanici i krenula da čekam. Vreme sam ubijala tako što sam posmatrala i fotografisala okolinu.
Čekanje voza...
Bilo je tu raznih zanimljivih detalja. Na primer, upozorenje koje je formulisano na način koji se obično koristi kada se upozorava na prisustvo psa – „Čuvaj se vozova“.
Upozorenje da voz može iznenada da iskoči iz zasede
Ali, bilo je tu i ljupkih lokalnih stanovnika, koji su mi posebno bili slatki u određenim pozama.
Velika mina (Acridotheres grandis)
Povremeno sam i šetala, pa snimala razne detalje oko zgrade železničke stanice.
Detalj železničke stanice u gradu Hua Hin
Takođe sam sporadično gledala i stanični ekran koji je pokazivao očekivano vreme dolaska voza i dok sam ga čekala, ispostavilo se da je voz počeo da ubrzava, tako da je na kraju stigao „samo“ sa nekih 50-ak minuta zakašnjenja. Odmah da kažem da sam bila apsolutno impresionirana do kraja, jer smo u Bankok stigli gotovo u minut kao što je prvobitno najavljeno, tj, voz je uz put anulirao svo kašnjenje koje je imao tog jutra. Potpuno impresivno!!!
Ja sam inače namerno kupila kartu 3. razreda, jer mi je to mnogo zanimljivije i slikovitije, a voz vozi istom brzinom i putnike u 3. razredu, kao i one u prvom. U početku sam samo posmatrala putnike oko sebe, ali sam kasnije krenula da više pijem i jedem, i to onu hranu koja se redovno prodaje po vozu.
Voz 3. razreda na putu ka Bankoku
Voz 3. razreda na putu ka Bankoku
Kao što može da se vidi, voz je bio sasvim lepo uredan i čist. Bez obzira što je u pitanju bio 3. razred, ja sam uz kartu dobila i rezervaciju i čekalo me je moje mesto. Doduše, meni je bilo pomalo tesno, ali to nema nikakve veze sa samim vozovima na Tajlandu, već sa mojom visinom. Sledeća fotografija prikazuje koliko je prostora potrebno mojim nogama, a koliko nogama devojke koja je sedela pored mene. Ili, kao što ja povremeno volim da se šalim: „Ja imam problem – imam duuuuge noge.“
Meni je potrebno više prostora nego prosečno visokoj Tajlanđanki
A što se hrane tiče, kroz voz su redovno prolazili prodavci i nudili svoju robu.
Hrana u vozu za Bankok
Hrana u vozu za Bankok
Ja sam prvo uzela čaj da bih još malo pomogla svom telu u oporavku, a onda sam prešla na konkretnu hranu.
Čaj u vozu za Bankok
Misteriozni ručak u vozu za Bankok
Ručak u vozu za Bankok
Mango u vozu za Bankok
Inače, ti prodavci stalno menjaju vozove. Na jednoj stanici uđu unutra, prođu kroz voz, prodaju šta prodaju, pa siđu na sledećoj stanici gde čekaju sledeći voz.
Prodavci hrane i pića na stanici između dva voza
I tako sam ja ubijala vreme jedući i posmatrajući šta se sve dešava oko mene. Ali, kao što sam rekla, u Bankok smo stigli na vreme, a onda sam ja na železničkoj stanici uhvatila taksi i njime se odvezla do hotela u kojem sam rezervisala sobu za dve noći koliko sam još ostajala na Tajlandu.
Za svoj drugi boravak u Bankoku sam izabrala jedan hotel u Kineskoj četvrti. Ispostavilo se da se on nalazi baš na pravom mestu za mene, tako da mi je bilo jednostavno da bazam po ovom delu grada. Osim toga, sa vrha hotela sam imala i divan pogled na Bankok i neke njegove delove. Bilo mi je drago da sam se vratila.
Pogled na Bankok sa vrha hotela
Pogled na Bankok sa vrha hotela
Pogled na Bankok sa vrha hotela