Zanzibar (Tanzanija) 2022, 7. deo (NP Mikumi)

Na svoj prvi safari u životu išla sam u okviru Nacionalnog parka Mikumi u Tanzaniji tako što sam sa Zanzibara gde sam bila na letovanju u sred evropske zime avionom krenula na jednodnevni izlet. Ovde sam bila sa 5-6 ljudi iz grupe s kojom sam i došla na ovo putovanje. Kao što sam već ranije pominjala, ja već dugo ne idem na putovanja kao deo grupe i u stvari sam se sasvim odvikla od toga. Imam veoma specifična interesovanja, a što je još i mnogo važnije, mogu i umem sebi da organizujem putovanja baš onako kako se meni sviđa. Osim toga, mogu i smem da putujem sama i meni nikada nije dosadno sa samom sobom. Štaviše, ja sam sebi veoma zabavno „društvo“, ali sam i vrlo svesna da me to čini gotovo osobenjakom, a s godinama se situacija samo može pogoršati.

Bilo kako bilo, posle početnih susreta sa raznim životinjama, desilo se nešto što je za mene bilo poprilično iznenađenje. Veoma prijatno, ali ipak neočekivano. Naime, za početak smo uočili sveži leš afričkog bivola.

Afrički bivo u Nacionalnom parku Mikumi

U tom delu smo bili sa još nekoliko vozila, a naš vozač se spustio sa glavnog puta i zaustavio se u sada uglavnom suvom koritu neke sezonske rečice.

Nacionalni park Mikumi

Osim što na prethodnoj slici mogu da se vide različiti tipovi vozila za obilazak i da su ljudi u njima nešto gledali i snimali sa druge strane „mosta“, deluje kao da nije bilo nikakvog razloga da nas vozač doveze baš do ovog mesta. Ali, to je samo zato što su rupe u mostu u velikoj senci i zbog velikog svetlosnog kontrasta fotografija ne pokazuje sve detalje. Kada sam malo uzumirala jednu od rupa, videla sam nešto sasvim posebno – jednu lavicu!

Lavica u Nacionalnom parku Mikumi

Vozač/vodič nam je objasnio da se lavovi često ovde zavuku jer je manje vrelo, takođe i blato u koritu rečice dodatno hladi.

Međutim, ovo nije bilo sve. Samo nekih desetak metara dalje, u hladu drveća ugledali smo manji čopor lavova. Ja sam bila oduševljena, ali i iznenađena jer nisam ni zamišljala da ovako blizu može da im se priđe.

Lavovi u Nacionalnom parku Mikumi

Lavica u Nacionalnom parku Mikumi

Jedna lavica nas je lenjo pogledala, ali osim toga uopšte nije reagovala. Shvatila sam da vozači/vodiči prate i dojavljuju jedni drugima kada i gde su se lavovi najeli, a onda može da im se priđe ovako blizu.

Pogotovo je bilo jasno po lavu u okviru čopora da su svi oni potpuno siti i da ih je zanimalo samo da vare sveže pojedenu hranu i da se odmaraju u hladovini, a da ih dosadni turisti ni najmanje ne zanimaju. Evo par fotografija koje prikazuju baš tog lava. Ležao je lenjo, onda je naizgled jedva podigao glavu da vidi ko ga to uznemirava, a pošto mu očigledno nismo bili bitni, samo se vratio u prethodnu, opuštenu pozu.

Lav u Nacionalnom parku Mikumi

Lav u Nacionalnom parku Mikumi

Lav u Nacionalnom parku Mikumi

Zatim je naš vozač/vodič praktično ustupio dobro mesto za posmatranje čopora drugim vozilima, a mi smo se vratili na put. Tu smo sada zauzeli mesto sa kojeg smo mogli da posmatramo drugu stranu mosta i da vidimo ono što su na jednoj od prethodnih slika posmatrali posetioci iz drugih vozila. Očigledno je da su vozači vešti da omoguće posetiocima dobar pogled na zanimljive detalje, ali da takođe sarađuju između sebe i da na taj način svako može da dođe na red i da vidi sve što treba.

Sa ove strane smo mogli lepo da vidimo jednog starijeg lava koji se hladio u senci mosta, ali i na vlažnoj zemlji, a sigurna sam i da je i on bio sit.

Lav u Nacionalnom parku Mikumi

Lav u Nacionalnom parku Mikumi

Zatim smo nastavili dalje sa vožnjom po nacionalnom parku, a predeli su koliko bili slični, isto toliko bili i različiti.

Nacionalni park Mikumi

Nacionalni park Mikumi

Nacionalni park Mikumi

Na jednom mestu smo stali da bismo bolje pogledali male majmune koji se zovu vervet (Chlorocebus pygerythrus).

Majmuni vervet u Nacionalnom parku Mikumi

Vervet u Nacionalnom parku Mikumi

Vervet u Nacionalnom parku Mikumi

A zatim smo se odvezli do onog jezerceta pored kojeg smo ranije prošli. Za početak smo stali na jednom mestu odakle sam mogla intenzivno da uživam u pogledu na različite ptice.

Afrički sveti ibis (Threskiornis aethiopicus)

Afrički sveti ibis i siva čaplja (Ardea cinerea)

Žutokljuna roda (Mycteria ibis) i čaplja batoglavka (Scopus umbretta)

Žutokljuna roda, čaplja batoglavka i belokapi vivak (Vanellus armatus)

Onda smo se malo pomerili i izašli iz vozila, a ja sam osim ptica ugledala i jednog nilskog krokodila. Uvek sam mislila da su oni veći. Možda je ovo bio adolescent.

Nilski krokodil i ptice

Nilski krokodil u Nacionalnom parku Mikumi

Ovde kod jezerceta koje služi kao pojilište postoji i jedna prirodna uzvišica i tu smo mogli peške da malo prošetamo da bismo sa raznih strana posmatrali dešavanja i lokalne stanovnike.

Jezerce u Nacionalnom parku Mikumi

Osim životinja koje ovde dolaze da piju vodu, postoje i neke druge koje tu žive za stalno. Na primer, nilski konji.

Nilski konji u Nacionalnom parku Mikumi

Nilski konji u Nacionalnom parku Mikumi

Nilski konji u Nacionalnom parku Mikumi

Nilski konji u Nacionalnom parku Mikumi

Ovde sam ponovo na par mesta mogla da uočim i nilske krokodile.

Nilski krokodil u Nacionalnom parku Mikumi

Nilski krokodil u Nacionalnom parku Mikumi

Na prethodnoj slici se ispred krokodila vidi i nekoliko zijavaca (Glareola pratincola). Vrlo brzo je čitavo jato ovih ptica krenulo da leti oko jezerceta, da bi se zatim udaljili ko zna kuda.

Jato zijavaca u Nacionalnom parku Mikumi

Jato zijavaca u Nacionalnom parku Mikumi

Ali, ovde pored jezerceta žive i mnogo manje i manje upadljive životinje. Problem mi je samo bio da se skrase na jednom mestu da bih mogla da ih slikam.

Vilinski konjic u Nacionalnom parku Mikumi

Zatim smo se ponovo popeli u vozilo i nastavili sa obilaženjem. Vozač/vodič je tačno znao gde šta može da se vidi pa se tako i zaustavljao. Na jednoj čistini smo mogli da uočimo Lidbiterovog kljunoroga (Bucorvus leadbeateri).

Lidbiterov kljunorog

U Nacionalnom parku Mikumi, između ostalog, mogu da se vide i baobabi kao i drugo drveće, ali nekim predelima vladaju uglavnom trave.

Nacionalni park Mikumi

Nacionalni park Mikumi

Bilo je kasno prepodne i nama koji smo bili u kolima nije bilo preterano vruće jer su se potpuno otvorena kola skoro sve vreme pomerala, tako da smo imali osećaj kao da vetar duva, ali životinje svakako nisu imale taj luksuz kao mi i neke od njih su intenzivno tražile hladovinu.

Impale u hladovini

A sledeća slika upravo ilustruje ovu vrućinu. Slika je mutna ne zato što moj aparat nije izoštrio, već je u pitanju bila jara koja je izbijala sa tla.

Vrelina u Nacionalnom parku Mikumi

U daljini su mogla da se vide neka brda, ali je deo koji smo mi obilazili bio uglavnom ravan. Ipak, kada sam ga pitala da li ovde žive gepardi, vodič mi je rekao da ne, pošto su njima potrebne mnogo veće ravnice od onih koje ovde postoje.

Nacionalni park Mikumi

Uskoro smo na dva različita mesta naišli na ženku, pa na mužjaka bušbak antilope (Tragelaphus sylvaticus).

Ženka bušbak antilope

Mužjak bušbak antilope

A na jednoj čistini smo ugledali bradavičaste svinje.

Bradavičaste svinje

Bradavičaste svinje

Kao što može da se primeti, predeli su se stalno smenjivali – malo travnate čistine, malo delovi sa retkim drvećem. Tako smo u jednom trenutku naišli na manje krdo impala, ali je tu bila i jedna zebra. Baš me je obradovalo da i nju vidim.

Impale i zebra

Impale i zebra

Zebra

A onda smo u daljini ugledali lešinara kako kruži nad zemljom. Bio je to jasan znak šta se tu desilo, tako da su sva vozila koja su se tu zatekla naglo napustila glavni put i krenula preko savane.

Lešinar u daljini

Hajde da vidimo šta se desilo

Prvo smo došli do jata lešinara i jedne specifične rode.

Čekamo u hladovini da vidimo šta je ostalo da se pojede

Što se tiče lešinara, u pitanju je afrički beloleđi sup (Gyps africanus), a što se tiče rode, u pitanju je marabu (Leptoptilos crumeniferus).

Afrički beloleđi sup

Afrički beloleđi sup i marabu

Bilo je jasno da je neka životinja sveže ubijena, a to je bilo potvrđeno novim čoporom lavova koji se posle napornog lova i jedenja odmarao u hladovini. Ponovo su lavovi bili siti i ponovo smo mogli da im priđemo za mene iznenađujuće blizu.

Čopor lavova posle ručka

Jedna od lavica

Mlađi lav

Dok se nekoliko vozila sa turistima razmeštalo oko čopora koji se odmarao i vario svoj ručak, jedna lavica je zaključila da joj je svega dosta, pa je mirno odšetala na neko drugo mesto. Ova slika ipak i pokazuje koliko su vozila blizu životinja i koliko životinje ni ne haju za ljude jer su verovatno i navikle na njih.

Lavica kojoj je muka od svega

Naš džip se zatim ponovo pomerio da bismo imali bolji pogled na lavove i ja sam izrazito uživala u iskustvu.

Čopor lavova posle ručka

Čopor lavova posle ručka

Posebno mi je bio simpatičan mladi lav (to sam zaključila po veličini očnjaka) koji je divno pozirao naslonivši se na drvo, a ja sam se osećala kao da sam profesionalni snimatelj divljih životinja.

Mlađi lav

Mlađi lav

Mlađi lav

Mlađi lav

Ma kako da je bilo divno gledati lavove na par metara udaljenosti, u nekom trenutku smo se ipak pomerili i prvo vratili do onih lešinara koji su i dalje strpljivo čekali u hladovini da se situacija smiri i da se posetioci udalje da bi i oni mogli da dođu na red.

Lešinari u hladovini

Već sam rekla da je ovo afrički beloleđi sup za koga je karakteristično da se gnezdi na drveću za razliku od našeg beloglavog supa ili kondora koji se gnezde na stenama.

Afrički beloleđi sup

Takođe smo nedaleko videli i ostatak jedne zebre zbog koje su se lešinari sigurno i okupili.

Afrički beloleđi sup i leš zebre

Kada smo krenuli, na jednom drvetu sam uočila i slikala nekoliko supova, a kasnije, kada sam se vratila u Beograd i fotografije podelila sa svojim prijateljima ornitolozima, jedan koji ima posebno oštro oko mi je rekao da se na drvetu, skroz desno, vidi i jedan ćubasti lešinar (Necrosyrtes monachus).

Dve vrste lešinara na jednom drvetu

Lešinari na drvetu

Vrlo blizu ovog drveta, uočila sam još jedno gde je stajao samo jedan lešinar. Vozač/vodič je video da sam ja pokušavala da ga snimim, tako da je u jednom trenutku zaustavio vozilo. Bila sam vrlo zadovoljna i zahvalna.

Lešinar na drvetu

Lešinar na drvetu

Posle ovoga smo nastavili dalje sa obilaskom Nacionalnog parka Mikumi.

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!