Mada uvek kada je reč o Italiji pomislim kako bi u svoju drugu domovinu (ovo ću objasniti nekom prilikom) morala da idem barem jednom godišnje, to ipak nije slučaj.
Postoje dva glavna razloga za tako nešto. Prvi je da sam ja ovu istinski divnu zemlju prilično dobro već obišla, a neka od glavnih turističkih odredišta i više puta. Što ja volim da kažem, videla sam Sikstinsku kapelu pre restauracije, kada je restauracija bila na pola, a i kada je bila završena. I svaki put sam uživala – i u Sikstinskoj kapeli, i u Rimu, i u čitavoj Italiji.
Drugi razlog je taj da je ovaj svet, osim što je divan, takođe i velik. Mada ja prilično intenzivno putujem, toliko ima lepih i zanimljivih odredišta da je čak i uz najbolju volju nemoguće da se svuda bude u svakom trenutku. Barem ja još nisam savladala ovu veštinu.
Ali, bez obzira na sve ovo, ja ipak često pomišljam na Italiju i uvek imam ideje kuda, kada i slično. I tako se desilo da sam kupila povratnu avionsku kartu do Barija za septembar 2024. godine sa namerom da dve nedelje obilazim Apuliju, regiju na jugu zemlje koja je u obliku „štikle od italijanske čizme“, a koja se često naziva i Pulja.
Da odmah pojasnim stvar sa nazivom regije. Italijani svoju regiju nazivaju Pulja, ali je Apulija u širokoj upotrebi na međunarodnom nivou. Regija se prvobitno, tačnije u rimsko doba, i zvala Apulija, ali se taj naziv na italijanskom promenio tokom vremena zbog razvoja jezika, odnosno, dijalekta koji se koristi u ovom delu zemlje. Koliko sam videla, u tekstovima na srpskom se koriste oba naziva, ali pretpostavljam da je Apulija tačnije, pa ću ja ovaj termin i da koristim. Kada govorim italijanski, onda kažem „Pulja“. Dakle, sve je na svom mestu.
Prvobitna ideja mi je bila da par dana provedem u Bariju kao pešak, a da onda rentiram kola i tako obiđem šta bih htela. Međutim, par meseci pre puta je jedan moj drug bio u Apuliji i pričajući o njegovom iskustvu shvatila sam da će mi biti bolje da se po Apuliji krećem javnim prevozom. Prvo – ja javni prevoz volim. Drugo – pošto su me zanimali gradovi i mesta koji su uglavnom dobro uzajamno povezani javnim prevozom, shvatila sam da bi bilo bezveze da rentiram kola, a onda da mi ona stoje negde parkirana. Osim toga, uvek mi je nesimpatično da tragam za parkingom u nepoznatim mestima, a korišćenjem javnog prevoza ovaj detalj bi bio rešen. S druge strane, ponela sam sa sobom vozačku dozvolu, jer sam takođe htela da imam mogućnost da rentiram kola u slučaju da poželim da, na primer, obiđem neka sela u okolini nekog grada.
Eto, to je bio osnovni koncept putovanja, a šta sam na kraju videla i posetila tokom ovog puta može da se vidi na sledećoj karti.
Za početak, jednog ranog jutra sam avionom krenula iz Beograda za Bari. Pokušavala sam da spavam u avionu, ali krajnje bezuspešno.
Po sletanju na međunarodni aerodrom u Bariju, lako sam se snašla i vozom prebacila do glavne železničke stanice u centru Barija. Tu sam odmah otišla do garderobe i ostavila veliki ranac, da bi mi bilo lakše da se krećem po gradu.
Naime, u stan koji sam iznajmila tokom boravka u Bariju mogla sam da uđem tek u 3 popodne, što je značilo da imam nekoliko slobodnih sati. Bilo je besmisleno da sedim na železničkoj stanici, pa sam zato i smislila da samo sa malim rancem kratko prošetam po delu grada u blizini stanice.
Kada sam izašla na trg ispred stanice, odmah sam osetila talas sreće što sam stigla u Italiju. Da li je u pitanju vazduh, ili sunce, ili moja mašta – tek imala sam osećaj kao da prepoznajem zemlju na prvi pogled.
Bari, trg ispred glavne železničke stanice
Ipak, bila sam vrlo umorna i teška jer nisam dovoljno spavala, a ustala sam u cik zore zbog ranog leta. Zato sam odmah sela u jedan kafić u okviru pešačke ulice koja od glavne železničke stanice vodi ka starom delu Barija i tu sam naručila kafu i neko pecivo da mi posluži kao dopuna doručka.
Pauza u Bariju
Pošto mi je plan bio da u Italiji provedem 2 nedelje, a ne dolazim iz zemlje koja pripada Evropskoj uniji, smislila sam da bi bilo dobro da kupim SIM karticu, pošto imam mobilni telefon u koji mogu da ubacim i drugu karticu. Na taj način bih sebi obezbedila stalnu internet vezu, a to svakako olakšava putovanje i prikupljanje informacija o redu vožnje i sl. Problem je bio da je bila nedelja, a onda je većina radnji bila zatvorena.
Zato sam rešila da malo prošetam i raspitam se da li još negde mogu da kupim SIM karticu, a ne samo u radnjama najvećih provajdera. Usput sam prošla i pored jednog kioska sa hranom, ali mi se tu najviše dopalo kako se „kiosk“ piše na italijanskom – „il chiosco“.
Bari, detalj
Tradicionalno, Italijani ne važe za narod koji govori strane jezike, ali mislim da se to u savremenom svetu menja, pogotovo sa pojavom interneta. S druge strane, ja nisam imala preterani problem sa ovim – mada sam poprilično zarđala, praktično sam do kraja putovanja koristila upravo italijanski, a ne engleski, i sve je prošlo odlično. Nije to bio onaj nivo znanja koji sam imala nekada, ali sam ipak bila zadovoljna.
Kao što sam rekla, ta široka ulica koja vodi pravo od železničke stanice ka starom delu grada je pešačka, s tim da je presecaju relativno uske ulice kojima idu kola, u jednom ili u drugom smeru, tako da mora da se vodi računa o tome.
Bari, detalj
Posle izvesnog vremena, oko 1 km dalje, ona dolazi do široke poprečne ulice kojom voze kola, a stari grad počinje praktično na drugoj strani. Tu postoji lep drvored od palmi, a nešto dalje sam mogla da vidim Teatro Margerita, nekada pozorište, a od 1979. godine muzej.
Bari, detalj
Ipak, prvo sam otišla do Turist-biroa, pa su mi tamo rekli u kom delu centra sigurno mogu da pronađem prodavnicu telefona i SIM kartica koja je i nedeljom otvorena. To je značilo da sam morala još da šetam okolo-naokolo, ali sam na kraju završila posao i bila zadovoljna. Sada sam imala pristup internetu sve vreme i, kao što sam i pretpostavljala, to mi je značajno olakšalo ovo putovanje po Apuliji.
To je takođe značilo i da sam mogla da se vratim do starog grada u Bariju (Bari Vecchia) i da tamo opušteno prošetam uzanim i slikovitim ulicama.
Bari, detalj
Bari, detalj
Bari, detalj
Kao i čitava Italija, i Apulija je poznata po testenini, s tim da je ovde najtipičnija testenina – orejkete, što znači „ušice“, jednostavno jer oblik podseća na malene uši (ovde, naravno, ne mislim na množinu reči „uš“ što znači vaška, već na množinu reči koja se koristi kao sinonim za uho). U skladu sa tim, u starom gradu u Bariju može na ulici da se vidi i kupi testenina pravljena u ovoj verziji (ali u više veličina), kao i drugi oblici testenine. Sve to izgleda izuzetno šareno, ali svakako i privlačno.
Bari, detalj
Bari, detalj
Bari, detalj
Bari, detalj
A testenina i veš koji visi i suši se iznad ulice – da li ima nešto što više podseća na Italiju?
Bari, detalj
Pa, verovatno je kvalitetan, zanatski pravljen sladoled (gelato artigianale) u istoj kategoriji – tipičan, vrhunski simbol Italije. Ja sam tako pronašla jednu poznatu lokalnu poslastičarnicu i tu sam svratila, ali sam imala klasičan problem – kako se odlučiti za dva ili tri ukusa, kada sve što je u ponudi deluje primamljivo. Smislila sam da taj problem rešim tako što ću svakog dana ići na sladoled i mada neću biti u istom mestu, trudiću se da svaki put izaberem nešto drugačije. Evo od čega sam krenula:
Bari, detalj
Da se ne bih umazala, sela sam u hladovinu i na miru pojela sladoled, a onda sam nastavila sa šetnjom po starom delu Barija.
Ovo se sada sve dešavalo u neposrednoj blizini jednog od znamenitih mesta u Bariju, a to je Švapski zamak (Castello Svevo). Utvrđenje su podigli normanski kraljevi oko 1132. godine, ali je ono rekonstruisano i ojačano 1233, dok su masivni bastioni dodati u XVI veku. Međutim, moram da priznam da ovom prilikom nisam bila zainteresovana za obilazak ostataka srednjevekovnog zamka i više mi je prijalo da lagano šetam. Ali sam ga zato slikala sa ugla.
Bari, detalj
Nedaleko od ovog mesta sam došla u blizinu Katedrale San Sabino.
Okolina i katedrala San Sabino
Prvobitno je katedrala na ovom mestu podignuta u XI i XII veku kao romanička građevina, ali je uništena polovinom XII veka, pa je krajem tog istog veka i tokom XIII sagrađena crkva koja se danas vidi. Mada je manje poznata od bazilike Sv. Nikole, ona je svakako nadređena ovoj drugoj.
Katedrala San Sabino
Ali, da bi se obišla unutrašnjost crkve mora da se plati ulaznica. Kod mene je plaćanje ulaznice za posetu nekoj crkvi više stvar principa nego para. Samo u izuzetno malom broju slučajeva sam spremna da prekršim taj svoj princip i da platim da bih ušla i posetila neku crkvu. Jednostavno smatram da sve što je vezano za crkve, kako njihova spoljašnjost, tako i njihova unutrašnjost, pripadaju svima – valjda su zato i građene. Ako je ulaz u crkve mogao da bude slobodan za sve do pre samo desetak godina, ne vidim zašto i dalje to ne bi bio slučaj. Mogu da se saglasim da se insistira na pristojnosti posetilaca (u svakom pogledu), ali to bi bilo sve.
Zato sam u ovom slučaju samo obišla oko katedrale, snimila neke detalje i nastavila dalje.
Katedrala San Sabino
Katedrala San Sabino
Šetnja me je vodila kroz nesmanjeno slikovite ulice starog Barija, a povremeno bih i zavirila u neko dvorište.
Bari, detalj
Bari, detalj
Bari, detalj
A onda sam došla i do jednog mesta gde su se pored orekjeta reklamirale i prodavale crvene ljute papričice. Prizori su bile divni!
Bari, detalj
Bari, detalj
Uskoro sam, pošto stari Bari i nije mnogo veliki, došla i do verovatno najvažnijeg objekta u gradu, a to je bazilika Sv. Nikole.
Bazilika Sv. Nikole
Bazilika je podignuta između 1087. i 1197. godine i mada je u više navrata rekonstruisana, danas se smatra najupečatljivijim primerom romanskog graditeljstva u Apuliji. Njena fasada deluje prilično svedeno, ali na njoj ipak ima elemenata koji su izvedeni veoma lepo, a posebno se ističe glavni portal.
Bazilika Sv. Nikole, detalj
Ulaz se ovde ne naplaćuje (barem još uvek nisu počeli u septembru 2024. godine), tako da sam ušla i sa zadovoljstvom prošetala po crkvi diveći se raznim, izuzetno elegantnim i lepo urađenim detaljima. Posebno se ističu i deluju relativno neobično poprečni lukovi koji su dodati u XV veku.
Bazilika Sv. Nikole, unutrašnjost
Bazilika Sv. Nikole, unutrašnjost
Bazilika Sv. Nikole, unutrašnjost
Ova crkva je među najznačajnijim u čitavom hrišćanskom svetu i predstavlja podjednako važno hodočasničko odredište i za katolike i za pravoslavce. Razlog za to je da se u kripti crkve nalazi grob sa moštima Sv. Nikole.
Bazilika Sv. Nikole, kripta
Sveti Nikola (oko 270. do oko 345) je bio arhiepiskop Mire u istorijskoj oblasti Likiji u današnjoj Turskoj. On je tamo i preminuo, pa je i sahranjen. Međutim, u drugoj polovini XI veka je Vizantija, kojoj je Mira tada pripadala, bila pod velikim udarima Seldžučkog carstva, pa se verovatno i zbog toga pojavio „problem“ bezbednosti moštiju velikog sveca. Sve u svemu, po najčešće pominjanoj verziji događaja, mornari iz Barija su ukrali mošti i preneli ih u svoj grad. Od tada se one tu i nalaze, a vernici i radoznali posetioci mogu da siđu u kriptu i tu, iza ograde od metalnih šipki vide grob ovog poznatog sveca.
Bazilika Sv. Nikole, grob sa moštima Sv. Nikole
Kada sam izašla iz bazilike, krenula sam da idem oko nje, da bih je i tako zagledala. Naime, na severnoj strani se nalazi i bogato ukrašeni Lavlji portal, pa sam želela i to da pogledam.
Bazilika Sv. Nikole, detalj
Jedan od problema koji mi se pojavljivao tokom čitavog ovog putovanja je činjenica da su nekako sva mesta koja sam rezervisala za smeštaj zvanično puštala nove goste tek od 3 popodne. Doduše, na nekoliko mesta sam uspela da dogovorim da ranije dođem, makar da ostavim svoje stvari, a kasnije da preuzmem ključ, ali je u Bariju vlasnik stana koji sam iznajmila bio čvrst – pre 3 popodne ne može da se uđe. Zato sam i išla u ovaj obilazak, jer nisam više mogla da sedim po kafićima i nalivam se kafom ili drugim tečnostima, a posle onog sladoleda nisam više ni bila gladna. Na svu sreću sam veliki ranac ostavila na garderobi na železničkoj stanici, tako da sam hodala samo sa malim rancem, ali u mom slučaju to nije mnogo olakšavalo situaciju – meni je mali ranac srazmerno teži od velikog.
Sve u svemu, vreme je prolazilo i ja sam posle posete bazilici Sv. Nikole praktično krenula da se vraćam u pravcu železničke stanice. S jedne strane je trebalo da tamo uzmem svoj veliki ranac, a s druge strane je i stan koji sam iznajmila bio blizu.
Ipak, odlučila sam se za nešto drugačiju trasu, pa sam tako videla još par zanimljivih mesta i objekata. Prvo sam prošetala do jednog od glavnih trgova u starom Bariju – Pjaca Merkantile (Piazza Mercantile), odakle sam se nakratko ponovo uvukla u slikovite uzane ulice starog dela grada.
Bari, detalj
Bari, detalj
Ponovo sam prošla i pored Turist-biroa, a tu je bilo i nekadašnje pozorište – Teatro Margerita, koje je sada muzej.
Bari, detalj
Nešto dalje je i zgrada ekspoziture centralne banke Italije (Banca d’Italia), a odmah pored nje je i najveće pozorište u Italiji – Teatro Petruceli (Teatro Petruzzelli).
Bari, detalj
Bari, detalj
Zatim sam se uvukla u noviji deo grada, a tu mi je bilo zanimljivo da vidim drveće (!) oleandera koje krasi ulice. Ja sam nekada imala oleander na terasi, ali je on tu mogao da raste samo do nivoa žbuna.
Bari, detalj
Posle izvesnog vremena, poprilično umorna, dovukla sam se do mesta odakle sam i krenula u obilazak Barija – bio je to trg ispred glavne železničke stanice sa fontanom. Samo sam je fotografisala na brzinu i nastavila do garderobe gde sam preuzela svoj veliki ranac.
Bari, detalj
Uskoro sam bila u iznajmljenom stanu i tu sam se prvo istuširala, a onda i legla da malo odspavam. To mi je bilo neophodno da bih se odmorila. S jedne strane sam ustala veoma rano, a sa druge je temperatura u Bariju ovog dana bila poprilično visoka, tako da mi nije baš prijalo da sam morala da umorna šetam po vrućini i jakom suncu.
Na svu sreću, stan i krevet u njemu su bili veoma udobni, tako da sam sada mogla lepo da se opustim.