Posle obilaska crkve Lazarica u Kruševcu oko koje se nalaze i ostaci srednjevekovnog utvrđenja koje je predstavljalo prestonicu Moravske Srbije od 1371. do 1403. godine, spustila sam se do centra savremenog grada.
Ipak, da još nešto kažem o opštoj istoriji Kruševca, pre nego što se pozabavim njegovim spomenicima kulture.
Nakon pada Srpske despotovine pod osmanlijsku vlast 1459. godine, Kruševac je postao deo Osmanlijskog carstva. Turci su grad nazvali Aladža Hisar, što znači „Šarena tvrđava“. Tokom četiri veka turske vladavine grad je zadržao značaj kao upravno i trgovačko središte, iako je njegov politički uticaj bio neuporedivo manji nego u vreme srednjovekovne srpske države.
Kruševac je konačno oslobođen od turske vlasti 1833. godine i tada ulazi u sastav obnovljene Kneževine Srbije. Tokom XIX i početkom XX veka, grad doživljava ubrzani razvoj i tu se podižu škole, državne ustanove, saobraćajnice i industrijska postrojenja.
Danas Kruševac zauzima posebno mesto u nacionalnoj istoriji kao prestonica kneza Lazara i simbol vremena u kojem su se oblikovali mnogi događaji koji su trajno obeležili srpsku državu, kulturu i nacionalno sećanje. Njegovo istorijsko, kulturno i duhovno nasleđe čini ga jednim od najvrednijih gradova Srbije.
A kada već pominjem državne ustanove koje su podizane na prelasku XIX u XX vek, moram da pomenem i Zgradu Okružnog načelstva koja predstavlja kulturno dobro od velikog značaja, a do koje sam prvo došla u svojoj šetnji po centru Kruševca. Danas se u ovoj zgradi nalazi Gradska uprava grada Kruševca.
Zgrada Okružnog načelstva
Izgradnja ovog objekta za započela 1900. godine, a završena je četiri godine kasnije. Zgrada ima simetričnu osnovu i istaknut raskošan središnji rizalit sa kupolom koja ima pravougaonu osnovu i platformu na vrhu sa gvozdenom ogradom. Ugaoni rizaliti takođe imaju kupole, ali je njihova osnova kvadratna.
Zgrada Okružnog načelstva, detalj
Objekat ima i veoma zanimljivo rešenu unutrašnjost, sa važnim umetničkim detaljima, ali nisam ušla u zgradu, pa o tome ne mogu da pričam iz ličnog iskustva. Zato sam je samo ponovo slikala spreda.
Zgrada Okružnog načelstva
U nastavku ulice u kojoj je Zgrada Okružnog načelstva , nalazi se veoma lep trg sa fontanom na kojem je još jedno kulturno dobro, a to je Spomenik Kosovskim junacima.
Kruševac, detalj
Kamen temeljac ovog spomenika je postavljen 1889. godine povodom obeležavanja pet vekova od Kosovskog boja.
Da podsetim, Kosovski boj se odigrao 28. juna 1389. godine na Kosovu polju između vojske srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića sa saveznicima i osmanlijske vojske predvođene sultanom Muratom I. U bici su poginuli i knez Lazar i sultan Murat. Istoričari smatraju da je neposredan ishod bitke bio neodlučan, jer su obe strane pretrpele velike gubitke, ali je dugoročno pogodovao Osmanlijama, koje su u narednim decenijama uspostavile prevlast nad srpskim zemljama. To je dovelo do toga da su srpske zemlje bile pod turskom vlašću sve do XIX veka, uz postepeno oslobađanje teritorija koje je započelo početkom tog veka.
Štaviše, u Srbiji se redovno kaže da smo bili „pod Turcima 500 godina“. Kao što se vidi u slučaju Kruševca, Turci su formalno ovde bili oko 400 godina, ali se do ovih 500 godina dolazi kada se računa period od 1389. godine (Kosovski boj), kada je započeo postepen gubitak državnosti, do 1878. godine (Berlinski ugovor o miru), kada je Srbija (konačno) stekla svoju punu nezavisnost od Turske.
Što se tiče Kosovskog boja, u srpskom kolektivnom sećanju i narodnoj tradiciji on se doživljava kao vojni poraz, ali i kao moralna i duhovna pobeda zbog spremnosti kneza Lazara i njegove vojske na žrtvu. Tokom vekova osmanlijske vlasti, sećanje na boj očuvano je kroz narodnu epsku poeziju, predanje, crkvenu tradiciju i književnost.
Na taj način je Kosovski boj postao je jedan od najznačajnijih događaja srpske istorije i simbol nacionalnog identiteta, žrtve, odbrane države i hrišćanske vere, pa je tako veoma duboko ukorenjen u samu srž narodnog bića.
A što se tiče Spomenika Kosovskim junacima, njegov autor je vajar Đorđe Jovanović koji je za to delo dobio zlatnu medalju na svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Spomenik je svečano otkriven 1904. godine.
Spomenik Kosovskim junacima
Na severozapadnoj strani postamenta nalazi se izvajana figura slepog guslara Filipa Višnjića. Upravo su guslari poput njega bili jedni od onih koji su kroz vekove kroz epsku poeziju prenosili sećanje i na Kosovski boj, kao središnji istorijski događaj, ali i na srpsku državu i različita dešavanja i pre i posle boja. Iznad njega je zlatom ispisana godina 1389.
Na severoistočnoj strani se nalazi reljef koji prikazuje pričešće Lazareve vojske pre boja na Kosovu, a iznad je natpis „Srpstvo – Kosovskim junacima.“
Na jugoistočnoj strani postamenta je figura devojke (personifikacija Srbije) ovenčane lovorovim vencem koji simbolizuje pobedu. Iznad nje je ispisana 1882. godina, kada je Kneževina Srbija proglašena za Kraljevinu Srbiju, čime je Srbija dodatno učvrstila svoj državni i međunarodni položaj.
A na jugozapadnoj strani postamenta nalazi se reljef koji prikazuje Miloševo ubistvo sultana Murata I. Ovde se, naravno, misli na Miloša Obilića, čuvenog srpskog srednjevekovnog viteza koji je junak velikog broja srpskih epskih pesama. On je svoj status legendarnog narodnog heroja stekao i zbog toga što je upravo on, navodno, tokom Kosovskog boja uspeo da dođe do turskog sultana Murata I ubije ga.
Istorijski gledano, ne zna se ko je tačno izvršio atentat na osmanlijskog sultana, a po nekim istraživačima Obilić je realna istorijska ličnost, dok mu drugi pripisuju samo legendarni status.
Iznad ovog reljefa je ispisana i 1804. godina što je godina Prvog srpskog ustanka kojim je pokrenut postupak oslobođenja od Turaka.
Spomenik Kosovskim junacima
Na vrhu spomenika se nalazi statua boginje Pobede (Nike) sa raširenim krilima (neki kažu i da je u pitanju vila iz narodnog predanja) i ona pridržava ranjenog Boška Jugovića, još jednog junaka iz epskih pesama, spuštajući mu lovorov venac na glavu.
Da podsetim i da je Boško Jugović, prema srpskoj epskoj tradiciji, jedan od devetorice braće Jugovića i barjaktar vojske kneza Lazara u Kosovskom boju. Na vrhu Spomenika kosovskim junacima prikazan je teško ranjen, ali i dalje čvrsto držeći srpski barjak. Boško Jugović je izabran kao centralna figura zato što u narodnoj tradiciji predstavlja nepokolebljivu vernost, hrabrost i spremnost na žrtvu za otadžbinu, a njegov podignuti barjak označava kontinuitet borbe i opstanka srpskog naroda.
Posle obilaska oko spomenika, zašla sam u ulice Kruševca, s jedne strane se raspitujući oko neke bitne ulice, a s druge strane je već bilo vreme da se malo odmorim. Naime, temperatura je bila prilično visoka i ja nisam bila gladna, ali sam bila veoma žedna i bilo mi je potrebno da se malo rashladim.
Idući ka jednom restoranu koji mi je bio preporučen, prvo sam uzela jedan sladoled kao „prvu pomoć“.
Kruševac, detalj
A onda sam našla taj restoran-kafe, pa sam odmah naručila i kafu, i osvežavajuće piće, i vodu. Mislim da bi bilo dobro da sam odmah sve naručila duplo.
Kruševac, detalj
Posle ove pauze, vratila sam do trga sa Spomenikom kosovskim junacima, a onda prešla na drugu stranu ulice i tu sam na prostranom platou videla spomenik Stanislavu Biničkom.
Kruševac, detalj
Stanislav Binički (1872–1942) bio je jedan od najznačajnijih srpskih kompozitora, dirigenata i muzičkih pedagoga s kraja XIX i početka XX veka. Rođen je u Jasici kod Kruševca, a muzičko obrazovanje stekao je u Minhenu, gde je studirao kompoziciju i solo pevanje. Po povratku u Srbiju značajno je doprineo razvoju muzičkog života: bio je jedan od osnivača Srpske muzičke škole, osnivač Beogradskog vojnog orkestra i prvi direktor Opere Narodnog pozorišta u Beogradu.
Njegovo najpoznatije delo je „Marš na Drinu“, komponovan 1915. godine nakon pobede srpske vojske u Kolubarskoj bici i Cerskoj bici, kao posveta pukovniku Milivoju Stojanoviću Brki (1873-1914), komandantu Gvozdenog puka. Ovo delo postalo je jedan od najprepoznatljivijih simbola srpske muzičke i istorijske baštine.
Jednu od verzija ovog marša možete da poslušate na sledećoj stranici: https://www.youtube.com/watch?v=oloF_UnYCW0.
Iza ovog spomenika vidi se i lepa zgrada Poljoprivrednog fakulteta u Kruševcu. Zgrada je podignuta početkom XX veka, kao deo unapređivanja grada, i ranije je služila kao sedište Narodnog univerziteta Kruševac. U skorije vreme je ustupljena fakultetu koji je deo Univerziteta u Nišu.
Kruševac, detalj
A sada sam krenula ka susednoj ulici Majke Jugovića u kojoj se nalazi par spomenika kulture. Prvi se vidi već od spomenika Stanislavu Biničkom.
Kruševac, detalj
U pitanju je Simića kuća , kulturno dobro od velikog značaja.
Simića kuća
Simića kuća jedna je od najstarijih sačuvanih građanskih kuća u Kruševcu, podignuta, kako se smatra, početkom XIX veka. Najpre se vezuje za porodicu Frenčević, turske begove, što nije sasvim izvesno, a kasnije za Stojana Simića, značajnog političkog i privrednog prvaka obnovljene Srbije. U njoj je 1835. godine održan dogovor vezan za Knez-Miletinu bunu (videti: https://svudapodji.com/blace-1/).
Kuća ima, kao što se vidi na fotografiji, prizemlje i sprat, a na oba nivoa po prostrani trem oslonjen na profilisane stubove. Kuća je danas prekrečena, pa se ne vidi da je prizemlje građeno lomljenim kamenom, dok je sprat izrađen u bodruku i čatmi.
I sa zadnje strane kuće postoji trem, ali ugaoni.
Simića kuća
Simića kuća lepo ilustruje kako je izgledala orijentalna čaršija iz prve polovine XIX veka. Danas se u kući nalazi Etnografski muzej, ali sam ja stigla kasno i muzej je već bio zatvoren.
Idući dalje ulicom Majke Jugovića, došla sam i do zgrade Umetničke galerije koja je takođe spomenik kulture.
Zgrada Umetničke galerije
Zgrada Umetničke galerije, detalj
I ovde se nalazi izložbeni prostor, ali je i on bio zatvoren u subotu popodne, tako da sam objekat zagledala samo spolja, koliko se moglo zbog kola i krošnji drveća. Čak sam snimila i susednu kuću koja je podignuta u istom stilu, ali uz izvesne razlike.
Zgrada Umetničke galerije, desno
Galerija je smeštena u nekada porodičnoj kući trgovačke porodice Ljotić koja je izgrađena u trećoj deceniji XX veka. Na uličnoj fasadi su postavljena dva velika trodelna prozora na čijim krajevima se nalaze pilastri sa jonskim kapitelima, a između su po dva stupca.
Na nivou tavana nalazi se balustradna ograda ukrašena sa dva okulusa koje dodatno ukrašavaju girlande koje pridržavaju figure dečaka.
Zgrada Umetničke galerije, detalj
Zgrada Umetničke galerije, detalj
Na uličnoj fasadi je i medaljon gde se vidi grčki bog Hermes koji u ruci drži kaduceus, krilati štap obavijen dvema zmijama. Pošto je Hermes bio drevni zaštitnik trgovine, poslovanja, finansija i profita, pretpostavljam da je ovde postavljen da direktno pokaže da je vlasnik zgrade bogati trgovac.
Zgrada Umetničke galerije, detalj
Inače, u ovom delu ulice Majke Jugovića nalaze se brojni kafići i ja bih vrlo rado tu sela, ali je trebalo već da nastavim dalje. Usput sam snimila i zgradu Arhiva Kruševca koja takođe pokazuje kakve su se kuće ovde gradile u prvoj polovini XX veka.
Kruševac, detalj
Kruševac, detalj
Doduše, prvo je trebalo da pronađem još jedan važan spomenik kulture, a tu je bilo malo zabune.
U pitanju je prostorno kulturno-istorijska celina pod nazivom „Grčki šor“ za koju je moja dokumentacija navodila da se nalazi u „ulici Vuka Karadžića“. Problem je bio da na mapi nije mogla da se nađe ulica pod tim nazivom. Čak sam se i raspitivala i niko nije znao da mi kaže. A onda sam malo više kopala, pa sam ustanovila da se ulica zapravo naziva „Ulica Karadžićeva“. Nije šija nege vrat.
Ali, da kažem o čemu se radi. Grčki šor je kulturno dobro od velikog značaja i to se odnosi na grupu stambenih porodičnih kuća sa elementima narodnog graditeljstva. Te kuće su prvobitno podizane u drugoj i trećoj četvrtini XIX veka, ali se to nastavilo i do početka XX veka, pa čak i posle Prvog svetskog rata.
Grčki šor, detalj
Ova prostorno kulturno-istorijska celina je svoj naziv dobila po osnivačima Cincarima, balkanskoj etničkoj zajednici čiji su pripadnici ovde uglavnom došli iz Grčke, mada su tokom vekova živeli širom današnje Grčke, Albanije, Severne Makedonije, Bugarske i Srbije. Oni su bili poznati kao uspešni trgovci, zanatlije, bankari i dobrotvori. U XVIII i XIX veku mnoge cincarske porodice doselile su se u Srbiju i dale značajan doprinos razvoju privrede, kulture i državne uprave. Vremenom su se uglavnom asimilovali u srpsko društvo, ali su sačuvali tragove svog porekla kroz porodičnu tradiciju, jezik i kulturno nasleđe.
Verovatno najpoznatiji Cincarin, koji je ujedno i najznačajniji srpski komediograf koji nas je poznavao u dušu, bio je Alkibijad Nuša, poznatiji kao Branislav Nušić. Njegov otac je bio cincarski trgovac, dok mu je majka bila Srpkinja. Kasnije je Alkibijad zakonski promenio ime u Branislav, a prezime Nuša prilagodio srpskom jeziku dodavanjem nastavka -ić.
Ali da se vratim na priču o „ulici Karadžićevoj“ koja je zbog Cincara koji su bili vlasnici, a verovatno i graditelji prvobitnih kuća dobila naziv – Grčki šor.
Kuće su tipično građene kao prizemni objekti sa tremom i doksatom, četvoroslivnim krovom širokih streha.
Grčki šor, detalj
Posebno su lepi doksati ispod kojih se nalazi ulaz u podrum, a ja sam bila oduševljena kada sam videla da su neke od kuća u veoma dobrom stanju i da ih vlasnici odlično održavaju.
Grčki šor, detalj
Grčki šor, detalj
Dakle, baš sam uživala šetajući duž ulice i zagledajući razne kuće i detalje.
Grčki šor, detalj
Grčki šor, detalj
Posebno mi se dopalo kada sam na jednoj kući videla metalnu tablicu koja je navodila da je kuća osigurana kod „Beogradske zadruge“ koja je osnovana 1882. godine. To osiguravajuće društvo svakako više ne postoji, ali ta pločica predstavlja zanimljiv istorijski eksponat.
Grčki šor, detalj
Otišla sam tako do kraja ulice, povremeno se osvrćući, ali i dalje zagledajući neke od kuća.
Grčki šor, detalj
Grčki šor, detalj
Grčki šor, detalj
Sada sam se uputila ka omanjem trgu gde sam parkirala kola, a usput sam videla i jedan zanimljiv saobraćajni znak koji se ne viđa baš često, pa mi je to bilo zabavno.
Kruševac, detalj
U omanjem parku na Trgu Despota Stefana nalazi se prigodno i spomenik kneginji Milici. Zašto kažem „prigodno“? Pa zato što je despot Stefan Lazarević (r/v. 1377/1389-1427) bio sin kneginje Milice i kneza Lazara o kojima sam već pričala u prethodnom nastavku ovih priča o odlasku u Blace u junu 2026. godine. Osim toga, Stefan Lazarević je i rođen u Kruševcu. Što se smrti tiče, o tome može da se nešto više sazna u: https://www.svudapodji.com/juzno-od-beograda/.
Kruševac, detalj
Sada sam krenula iz Kruševca glavnim putem ka jugu, a usput sam prošla pored još jednog kulturnog dobra od velikog značaja koje pripada kategoriji znamenitih mesta. Tu sam se vrlo loše zaustavila, jer me je mrzelo da idem naokolo da bih došla do propisnog parkinga, a i nisam imala nameru da se duže zadržavam, pa sam tako napravila samo nekoliko snimaka sa pešačke staze koja ide paralelno sa glavnom ulicom.
Radi se o Memorijalnom kompleksu „Slobodište“, a tu sam prvo naišla na Spomenik palim pripadnicima vojske, policije i rezervnog sastava od 1991. do 1999. godine koji je podignut 2018. godine, a posvećen je 69 Kruševljana stradalim u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Memorijalni kompleks „Slobodište“, detalj
Što se konkretno memorijalnog kompleksa tiče, za vreme Drugog svetskog rata i nemačke okupacije od 1941. do 1944. godine na brdu Bagdala je postojalo stratište gde su Nemci streljali više od 1.600 rodoljuba iz Kruševca i okoline. Danas, na prostoru od 77 hektara nalazi se spomen-park sa masovnim grobnicama.
Memorijalni kompleks „Slobodište“
Autor spomen-parka, arhitekta Bogdan Bogdanović je oblikovao ovaj prostor kroz simbole, zemljane humke, kamene oblike i arhitektonske elemente koji zajedno stvaraju svojevrsni „put sećanja“.
Memorijalni kompleks „Slobodište“
Ovo je veliki prostor i tu svakako posetilac može malo više da prošeta i obiđe razne delove parka.
Memorijalni kompleks „Slobodište“, detalj
Ono što sam ja videla sa oboda bio je tenk T-55 koji je učestvovao u borbama u rejonu karaule Košare tokom sukoba na Kosovu 1999. godine i NATO bombardovanja.
Memorijalni kompleks „Slobodište“, detalj
Demilitarizovan i restauriran, kao eksponat muzeja na otvorenom Tenk sa Košara T-55 postavljen je ovde 2020. godine, ali je oko toga bilo i dosta polemike. Jedni ga smatraju prikladnim dopunom memorijala posvećenog poginulim vojnicima iz ratova 1991–1999, dok drugi smatraju da se ne uklapa u prvobitnu zamisao Bogdana Bogdanovića, koji je Slobodište projektovao kao univerzalni memorijal žrtvama fašizma, bez militarističkih simbola.
Memorijalni kompleks „Slobodište“, detalj
Bilo kako bilo, ja sam se sada vratila na glavni put i nastavila dalje prema Blacu, ali i sa namerom da se zaustavim na još jednom veoma važnom mestu.
O tome više detalja u narednom nastavku, a za sada evo i karte koja prikazuje gde sam sve bila i gde se sve nalaze ovi važni spomenici kulture koje pominjem.