Moram da zahvalim svojim prijateljima Ireni i Igoru za ovo putovanje. To su prijatelji koje sam već pominjala kada smo zajedno istraživali deo Fruške gore (videti: https://www.svudapodji.com/fruska-gora/). Pre par godina, oni su mi pričali da su više puta posećivali planinu Kosmaj, oko 50–60 km južno od Beograda, i meni se to odmah dopalo, pa smo počeli da planiramo da jednog dana odemo tamo zajedno. U avgustu 2025. konačno sam oslobodila svoj raspored, a pogodila se i savršena subota – sunčana, ali ne previše topla – pa sam predložila da krenemo. Nisam čak ni morala mnogo da ih ubeđujem – plan je bio dogovoren za nekoliko minuta.
Ideja je bila da mojim kolima odemo do manastira Tresije, prošetamo oko Kosmaja, a zatim odemo negde na ručak. Naravno, „iskoristila“ sam to što idemo mojim kolima i rekla im da ćemo usput „morati“ da svratimo do nekoliko spomenika kulture.
Naravno, nisu se bunili. Možda nisu toliko posvećeni obilasku spomenika kulture po Srbiji kao ja, ali su oboje strastveni putnici po svetu, pa su uvek raspoloženi da prate moje ideje – i zahvalna sam im na poverenju.
A ovoga puta čak nisam ni preterala. Htela sam da prvo posetimo dva spomenika kulture, zatim odemo u planiranu šetnju prirodom, a onda na povratku svratimo do još dva spomenika kulture.
Evo i mape koja pokazuje sva mesta koja smo na kraju posetili:
Krenuli smo auto-putem prema Nišu, zatim izašli na isključenju za Mladenovac i nastavili ka selu Nemenikuće kod Sopota. Tu se nalazi Stara kuća porodice Žujović, koja je bila prvi nepokretni spomenik kulture na mom spisku.
Iako sam već ranije označila lokaciju kuće na svojoj mapi, kad smo stigli na lice mesta ispostavilo se da ipak moramo malo da je potražimo. Prvo smo našli zgodno mesto da ostavimo auto (pitala sam jednu ženu u kući pored puta da li mogu da se parkiram ispred njihove kapije, pošto je to bio jedini slobodan prostor, a nije mi se vraćalo kolima uzbrdo stotinak metara). Zatim smo krenuli prema mojoj mapi da potražimo staru kuću, ali se ona nije baš jasno videla sa puta. Čak sam pomislila da bi to mogla biti neka trošna kuća koja nije ličila na opis, ali je bila dovoljno stara. Srećom, Irena je kroz drveće ugledala pravu kuću.
Međutim, doći do nje nije bilo nimalo jednostavno.
Stigli smo do kapije koja vodi na imanje i bilo je jasno da najpre treba da prođemo pored novije kuće, a tek se iza nje nalazi ona stara. Ali u dvorištu nije bilo nikoga, a meni nije bilo prijatno da ulazim na tuđi posed bez najave.
Zato sam se malo popela uzbrdo, gde se nalazi livada, a odmah iza nje bila je još jedna kuća čiji su vlasnici bili napolju. Pozdravila sam ih i objasnila šta tražimo, a čovek je vrlo ljubazno rekao da će pozvati svog komšiju, što je i uradio. Tako je dogovor bio da se sada vratimo do kapije i uđemo kako bismo posetili staru kuću.
Da bih malo jasnije dočarala raspored kuća i livada o kojima govorim, evo fotografije snimljene s tog uzdignutog mesta gde sam stajala. Stara kuća porodice Žujović vidi se iza ograde na desnoj strani fotografije.
Pogled na Staru kuću porodice Žujović i planinu Kosmaj
Domaćini, članovi porodice Žujović, dočekali su nas veoma srdačno. Pozdravili smo se, a zatim nas je domaćin poveo kroz prelepo održavano dvorište do stare kuće, koja je sagrađena 1827. godine.
Stara kuća porodice Žujović
Kuća se sastoji od podruma i temelja zidanih lomljenim kamenom, dok je sprat izgrađen u bondručnom konstruktivnom sistemu sa ispunom od pletera i čatme. Osnova je pravougaona (10 x 7 m), a četvoroslivni krov, pokriven tradicionalnom ćeramidom, ima široke strehe sa svih strana. Na vrhu se nalazi lepo izrađen dimnjak koji kruniše čitavu građevinu.
Stara kuća porodice Žujović
Domaćin nam je rekao da je kuća rekonstruisana, a na osnovu onoga što sam i sama pročitala, tokom radova stručnjaci su mogli da utvrde da su vremenom rađene određene prepravke. Ipak, građevina je ostala autentičan primer balkanskog arhitektonskog stila. Neki delovi su originalni, dok su drugi zamenjeni, a domaćin nas je proveo kroz stambeni deo koji se sastoji od četiri prostorije.
Stalno se izvinjavao što enterijer „nije uredniji“, ali bilo je jasno da se, pošto trenutno niko ne živi tamo, prostor i dalje priprema za stanovanje. Ništa od toga meni uopšte nije smetalo; više sam bila usredsređena na detalje, poput impresivnih drvenih elemenata, uključujući prozore sa drvenim rešetkama i kapcima.
Stara kuća porodice Žujović, detalj
Gospodin Žujović u svojoj staroj porodičnoj kući
Stara kuća porodice Žujović, detalj
Stara kuća porodice Žujović, detalj
U ulaznoj prostoriji nalazi se i dimnjak sa kosim stranama (širi u osnovi, a uži prema vrhu), pa sam pretpostavila, što je domaćin i potvrdio, da se tu nekada nalazilo otvoreno ognjište. Veruje se da je ono kasnije zamenjeno novijim, poluzatvorenim tipom, ali u svakom slučaju, greda još uvek ostaje preko šireg donjeg dela dimnjaka, gde je verovatno nekada bio okačen kazan iznad otvorene vatre. Danas su domaćini tamo postavili lepe ukrase.
Stara kuća porodice Žujović, detalj
Na južnoj strani kuće nalazi se trem podignut na stubovima, koji predstavlja verziju čardaka ili, kako bismo ga danas verovatnije nazvali, balkona. Do trema se dolazi spoljnim stepeništem, dok je ograda izrađena od vertikalno postavljenih drvenih dasaka smeštenih u drveni ram.
Stara kuća porodice Žujović
Osim što pružaju bolji uvid u ove detalje, naredne fotografije jasno prikazuju ćeramidu, prelepi dimnjak, kao i karakteristike streha, vrata koja vode do trema, ogradu od drvenih dasaka i noseće stubove.
Stara kuća porodice Žujović, detalj
Stara kuća porodice Žujović, detalj
I ovde sam morala da bacim pogled, pa sam se popela na trem i napravila nekoliko fotografija.
Stara kuća porodice Žujović, detalj
Stara kuća porodice Žujović, detalj
Posebno mi se dopao položaj kuće i prelep pogled sa trema.
Stara kuća porodice Žujović, detalj
Zatim nas je naš divni domaćin odveo u podrum, gde se jasno vidi kako su temelji i zidovi podruma zidani lomljenim kamenom, dok drveni stubovi nose sprat iznad.
Stara kuća porodice Žujović, detalj
Dok su Irena i Igor razgovarali sa domaćinom i igrali se sa mačkama, ja sam iskoristila priliku da ovu prelepu lokaciju zabeležim kamerom.
Stara kuća porodice Žujović
Na kraju se može reći da je zbog načina izgradnje i korišćenih materijala, kao i organizacije unutrašnjeg prostora, ova kuća, tipična za beogradski kraj u drugoj polovini XIX veka, predstavlja izuzetno uspešan primer narodnog graditeljstva. Zbog svega toga, takođe je proglašena spomenikom kulture od velikog značaja.
Međutim, kao da nije bilo dovoljno što su nas srdačno dočekali i proveli kroz staru porodičnu kuću, domaćini su nam ponudili kafu, koju smo ljubazno odbili jer smo još imali druge planove. Zatim su nam rekli da imaju nešto čemu ne možemo da odolimo – njihove grozdove koji rastu nekih 30 m dalje. Mislim da je to bilo jedno od najslađih grožđa koje sam jela u životu, mada je možda u pitanju bio samo moj savršeni „zen trenutak“.
Gostoprimstvo u porodici Žujović nema granica
Nakon što smo se pozdravili sa domaćinima, uputili smo se kolima ka obližnjem manastiru Kastaljan koji predstavlja nepokretno kulturno dobro.
Moji materijali su pominjali ostatke manastirskog kompleksa, ali kada smo stigli, zatekla nas je potpuno neočekivana situacija: manastir je bio u procesu restauracije.
Manastir Kastaljan u avgustu 2025
Veruje se da je prvobitni manastir, posvećen Svetom Đorđu, izgrađen u XIV veku na temeljima rimskog kastruma iz II ili III veka, a crkva je podignuta u stilu raške graditeljske škole. Crkva je obnovljena u XV veku kada je despot Stefan Lazarević dodao kupolu. Usput, despot Stefan Lazarević bio je i osnivač manastira Pavlovac, koji se takođe nalazi na padinama Kosmaja (videti: https://www.svudapodji.com/juzno-od-beograda/).
Manastir Kastaljan u avgustu 2025
Što se tiče manastira Kastaljan, on je uništen krajem XVII veka, a tokom vremena je potpuno zatrpan, ali je bukvalno iskopan krajem 1960-ih i početkom 1970-ih.
U međuvremenu, oblast oko manastira Kastaljan bila je polazna tačka odlučujuće kontraofanzive krajem 1914. godine tokom čuvene Bitke na Kolubari (Prvi svetski rat), koja je takođe pomenuta u putopisu za koji sam prethodno dala link.
Crkva (12,5 x 6 m) je najstariji deo manastirskog kompleksa, koji je takođe obuhvatao trpezariju, konak i nekropolu. Trpezarija (18 x 5,5 m) potiče iz XV veka, dok je konak nešto mlađi. Oba objekta imala su prizemlje i sprat.
Dakle, u avgustu 2025. godine, kao što je ranije već planirano, u toku je bila restauracija manastira. Kada smo stigli, radnici su bili na pauzi, sedeći za jednim od drvenih stolova za piknik na maloj čistini pored manastira. Pozdravili smo se sa njima, a zatim se uputili među obnovljene ostatke manastira i tu malo razgledali.
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Manastir Kastaljan u avgustu 2025, detalj
Dok smo se vraćali ka glavnom putu nakon posete manastiru Kastaljan, nakratko sam stala da bih snimila okolinu (planina Kosmaj je bila iza mene).
Predeli istočno od Kosmaja
Zatim smo se uputili ka prostranom parkingu u blizini manastira Tresije i posetili manastirsku crkvu, planirajući da nakon obilaska nastavimo pešice ka vrhu Kosmaja.
Manastir Tresije
Manastir, posvećen svetim arhanđelima Mihailu i Gavrilu, osnovan je 1309. godine za vreme vladavine kralja Dragutina, tačnije Stefana Dragutina Nemanjića (oko 1252–1316). Naziv Tresije je dobio po potoku koji izvire u blizini.
Tokom svog postojanja, manastir je više puta bio uništavan i obnavljan, ali je u XVIII veku zapušten. Obnavljanje ruševina započelo je 1936. godine, a najnoviji radovi na obnovi izvedeni su krajem XX veka, uključujući i izgradnju novog konaka.
Manastir Tresije
Crkva manastira Tresije, detalj
Crkva manastira Tresije, detalj
Crkva manastira Tresije, detalj
Crkva manastira Tresije, detalj
Crkva manastira Tresije, detalj
Crkva manastira Tresije, detalj
Crkva manastira Tresije, detalj
Odmah iza manastira počinje jedna od mnogih pešačkih staza na Kosmaju, koji se, sa 626 m nadmorske visine, ubraja u drugu najnižu planinu Šumadije, posle Avale (511 m). Ipak, radi se o vrlo lepoj planini, a po mom mišljenju, njena lepota dolazi od drveća koje pokriva gotovo čitav Kosmaj (70%). Šume su pretežno bukove, hrastove i delimično četinarske. Preostali deo Kosmaja čine blagi travnati tereni, kao i voćnjaci i polja u njegovom podnožju.
Planina Kosmaj, detalj
Upravo zbog svoje lepote i prirodnog bogatstva, Kosmaj je zaštićen kao područje izuzetnih karakteristika. Nekada su na Kosmaju živeli vukovi, ali su oni odavno nestali. Sada tu ima zečeva, srna, lisica i raznih ptica, kao i širokog spektra pečuraka – nekih jestivih, nekih lekovitih, a nekih izuzetno otrovnih. Ipak, mi se nismo mnogo bavili životinjama ili pečurkama; jednostavno smo predano koračali kroz šumu.
Planina Kosmaj, detalj
Zatim smo stigli do planinskog prevoja, gde se glavni put preko planine ukršta sa nekoliko staza koje vode duž glavnog grebena, koji se proteže u pravcu jugozapad–severoistok. Tamo smo seli za drveni sto za piknik da bismo napravili kratku pauzu i malo porazgovarali sa par ljudi koji su radili kao čuvari.
Naime, na zaravni na vrhu planine bile su postavljene nekakve konstrukcije za muzički festival osnovan samo godinu dana ranije. Tako smo naišli na drugi festival (2025), koji je ove godine trajao dva dana i uključivao ne samo muzičke nastupe, već i razne aktivnosti na otvorenom i bazar sa proizvodima sa Kosmaja i okolnih mesta. (O svemu tome sam čitala, iako sam videla samo muzičku binu.) Posebno mi se dopalo ime festivala, KoZmaj, što je vrlo duhovita igra reči.
Mi smo, međutim, bili zainteresovani za pešačenje duž vrha planine, pa smo prvo krenuli ka jednom spomeniku. Moguće je ovo područje obići kolima prateći kružni put, ali smo mi odlučili da peške pratimo široku popločanu stazu.
Planina Kosmaj, detalj
Planina Kosmaj, detalj
Naime, na Malom Visu, jednom od tri vrha Kosmaja, 1971. godine je podignut Spomenik Kosmajskom partizanskom odredu. Pošto je ovaj odred delovao na ovom području tokom Drugog svetskog rata, bilo je prikladno da sam Tito 1945. godine dođe ovde i izgovori reči koje su kasnije urezane na jednom od manjih spomenika.
Planina Kosmaj, detalj
Spomenik Kosmajskom partizanskom odredu nalazi se oko 500 m od onog planinskog prevoja i kroz krošnje drveća u nekom trenutku lagano počinje da se nazire. Ova široka popločana staza izgrađena je specifično da bi omogućila pristup spomeniku.
Planina Kosmaj, detalj
Spomenik Kosmajskom partizanskom odredu
Kao što sam pomenula, spomenik je podignut 1971. godine, a svojim impozantnim dimenzijama (prečnik osnove je 18 m, a visina 30 m) danas je jedan od simbola ove planine. Sastoji se od pet betonskih krakova koji simbolizuju „iskru slobode i ustanka“.
Spomenik Kosmajskom partizanskom odredu, detalj
Na tlu, u centru između stubova, nalazi se kružni postament koji simbolizuje večni plamen.
Spomenik Kosmajskom partizanskom odredu
Spomenik Kosmajskom partizanskom odredu
Nakon obilaska Spomenika Kosmajskom partizanskom odredu, vratili smo se do planinskog prevoja, prešli glavni put i počeli da se krećemo u suprotnom pravcu duž planinskog grebena.
Planina Kosmaj, detalj
Usput sam se setila da slikam jedan od mnogih drvenih stolova za piknik raspoređenih po planini, gde god prostor to dopušta.
Planina Kosmaj, detalj
Ova staza vodi do vidikovca, ali je on bio zatvoren tokom naše posete jer nije bio bezbedan. Irena i Igor su već bili tamo i rekli su mi da je pogled (prema severu) izvanredan. Nadam se da će vidikovac biti obnovljen kako bih mogla ponovo da dođem ovde.
Vidikovac na Kosmaju
Odavde smo krenuli šumskom stazom, prateći putokaz. Usput sam uočila veoma zanimljivu bubu – električno plave boje. Bila je to vrsta balegara, najverovatnije Anoplotrupes stercorosus.
Balegar
Nakon nekoliko stotina metara, ta staza nas je dovela do još jednog spomenika – Spomen-kosturnice na Belom Kamenu.
Spomen-kosturnica na Belom Kamenu
Nakon pada Beograda 1914. godine (Prvi svetski rat), na Kosmaju je uspostavljena nova odbrambena linija, gde je zaustavljen prodor austrougarske vojske. Ovde su u novembru 1914. godine vođene žestoke bitke, a zatim je usledila Bitka na Kolubari i oslobođenje Beograda 1915. godine. Mnogi srpski vojnici su ovde izgubili život, a ova spomen-kosturnica čuva sećanje na njihovu žrtvu.
Sa ove čistine, na kojoj se nalazi spomen-kosturnica, pruža se lep pogled prema severu, a na narednoj fotografiji u daljini se sa leve strane vidi planina Avala.
Pogled sa zaravni ispred Spomen-kosturnice na Belom Kamenu
Posle kratke pauze kod spomen-kosturnice, nastavili smo jednom od staza koje vijugaju kroz šumu. Kosmaj ima brojne staze koje su vrlo dobro obeležene, a tu su i lepo izrađeni putokazi. Primetili smo da su ovde moguće noćne pešačke ture, dok je najduža „Despotova staza“, koja je posebno obeležena plavim krugom oko uobičajene crveno-bele oznake.
Planina Kosmaj, detalj
Pešačenje po Kosmaju bilo je izuzetno prijatno, a u jednom trenutku sam se setila da bi bilo lepo napraviti selfie.
Pešačenje po Kosmaju
Selfi sa Irenom i Igorom
Usput smo povremeno primećivali zanimljive detalje. Na primer, biljku ljoskavac koja se takođe naziva i pogančeva trava (Physalis alkekengi).
Ljoskavac
Bilo je tu i nešto posebno što sam želela da snimim u video-formatu. Radilo se o grupu mladih balegara, praktično čitavo obdanište, a nisam sigurna koja životinja im je ostavilo njihovu „igračku“.
Malo dalje stigli smo do čistine koja je očigledno uređena za izlete i roštilje, što se moglo zaključiti po namenskim kamenim prostorima za roštilj.
Planina Kosmaj, detalj
Ovog puta, na jelovniku se nudilo nešto sasvim drugačije, i čak smo dobili poziv da se vratimo za par sati. Zahvalili smo se na pozivu, ali smo imali druge planove.
Planina Kosmaj, detalj
To je značilo vraćanje do manastira Tresije, a ja sam iskoristila taj povratak da fotografišem zadnji deo manastira, kao i prelep prostor vidljiv s prednje strane.
Manastir Tresije
Manastir Tresije
Sada smo nas troje otišli na ručak, što je bio prilično prijatan doživljaj, a potom smo se uputili nazad ka Beogradu, ali drugim putem koji je uključivao obilazak još dva spomenika kulture. Tako smo stigli u Sopot, gradsko naselje i jednu od beogradskih opština.
Sopot, detalj
U samom centru se nalazi Stari han u Sopotu.
Stari han u Sopotu
Han je tip karavan-saraja, mesta koje se nekada koristilo za smeštaj putnika, trgovaca i karavana. Drugim rečima, bio je to hotel na putu od Kragujevca do Beograda. Danas predstavlja nepokretno kulturno dobro od velikog značaja.
Ovaj han je izgrađen 1838. godine na temeljima starije građevine iz XVIII veka. Kako se Srbija postepeno oslobađala od Osmanlija i prolazila kroz društveni i privredni razvoj, u drugoj polovini XIX veka oko ovog hana se formiralo naselje koje je preraslo u današnji Sopot.
Temelji i podrum su izrađeni od tesanog kamena, dok je sprat građen u bondručnom stilu sa ispunom od ćerpiča. Osnova je pravougaona, dok je četvoroslivni krov sa velikim strehama pokriven ćeramidom. Posebno je zanimljiv drven trem koji se proteže duž cele severne strane hana.
U prošlosti je sprat služio za smeštaj gostionice, kuhinje, pomoćnih prostorija, kao i soba za prenoćište, odvojenih hodnikom od ostalih prostorija.
Iako izgleda da je objekat nedavno renoviran, nisam stekla utisak da je trenutno u upotrebi. Ipak, na jednim vratima na spratu videla sam natpis „Zavičajna zbirka“, pa pretpostavljam da će ovde pre ili kasnije biti otvoren neki muzej.
Stari han u Sopotu
Centar Sopota nam se učinio kao izuzetno lepo održano mesto, pa smo tu malo prošetali. Moglo se videti mnoštvo pažljivo uređenih površina sa cvećem, kao i više spomenika podignutih za različite ljude i povodom raznih događaja. Tu je spomenik jednom bivšem poslaniku koji je poginuo u Prvom svetskom ratu, kao i spomenici posvećeni Narodnim herojima iz Drugog svetskog rata. Za one koji nisu upućeni, to su ljudi koji su se posebno istakli tokom rata na strani partizana i komunista.
Sopot, detalj
Ali tu se nalazi i veoma lepa opštinska zgrada, sa čije strane je ulaz u odeljenje Suda u Sopotu, koja pripada Opštinskom sudu u Mladenovcu. Na zgradi je postavljena ploča na kojoj piše da je 1827. godine, u selu Rogača, opština Sopot, po naređenju kneza Miloša, osnovan Sud Beogradske nahije: „... Pošto je ljudima iz cele Beogradske nahije bilo predaleko da idu u Beograd na sud, ...“ (Vuk Karadžić).
Sopot, detalj
Tačno preko puta opštinske zgrade nalazi se moderna fontana, a odatle smo nastavili da lagano idemo uzbrdo, prolazeći pored veoma lepih uređenih zelenih i cvećem ukrašenih površina, kao i spomenika koji su bili svuda oko nas.
Sopot, detalj
Sopot, detalj
Sopot, detalj
Na vrhu padine nalazi se Kulturni centar Sopot, gde se, između ostalog, od 1972. godine svake godine održava Filmski festival u Sopotu, SOFEST, koji u takmičarskom programu prikazuje domaće filmove (nekada jugoslovenske, a sada srpske).
Ispred Kulturnog centra se nalazi fontana sa dva točka koja se okreću u suprotnom smeru, kao i nekoliko drugih spomenika.
Sopot, detalj
Posebno bih istakla spomenik Velimiru Bati Živojinoviću (1933–2016), poznatom srpskom (i jugoslovenskom) glumcu, koji se već može videti na prethodnoj fotografiji (levo od točka). Bata Živojinović je, naravno, bio izuzetno poznat širom cele Jugoslavije, ali je posebno zanimljivo da je zbog svoje uloge u filmu „Valter brani Sarajevo“ bio izuzetno popularan i u – Kini. Toliko da je nekada tamo postojalo pivo pod nazivom „Walter“, sa etiketom koja prikazuje Batu Živojinovića u ulozi Valtera.
Sopot, detalj
Mislim da spomenik nije dobro urađen (uopšte ne liči na Batu Živojinovića), ali dobro, tu je, pa sam htela da ga pomenem.
Nakon ove kratke šetnje, vratili smo se do automobila, a potom se uputili ka selu Popović, gde se nalazi još jedno kulturno dobro – Stara osnovna škola u Popoviću.
Stara osnovna škola u Popoviću
Ova škola je izgrađena 1867. godine i arhitektonski pripada tipu šumadijskih drvenih kuća (čatmara), koje su se gradile širom ovog područja tokom XIX veka, pa tako predstavlja dobar primer tradicionalnog narodnog graditeljstva.
Kako sam počela da posećujem razna kulturna dobra u Srbiji, shvatila sam da se osnovne škole iz XIX veka pojavljuju prilično često, svaka danas u različitom stanju očuvanosti. Isprva me to zbunjivalo, ali sam kasnije razumela da je izgradnja škola tokom XIX veka bila izuzetno važna, i zbog potrebe i zbog želje narodnih vođa da podignu nivo obrazovanja i prosvetljenosti među ljudima koji su gotovo 500 godina živeli pod osmanlijskom vlašću kao raja (neislamski podanici).
U to vreme se pismenost kod Srba uglavnom negovala po manastirima, a, na primer, često se kaže da naš poznati knez Miloš nije bio pismen. Istina je da je poticao iz siromašne porodice i formalno nije bio obrazovan, ali je kasnije naučio da potpisuje svoje ime i mogao je da čita i piše jednostavne tekstove. S druge strane, to ga uopšte nije ograničavalo; bio je izuzetno mudar i pronicljiv, verovatno najveštiji političar koga smo ikada imali, a koristio je pisare, što je bila redovna praksa, pa je mogao „da se snađe“.
Ali da se vratim na zgradu osnovne škole – ona je obuhvatala učionice i stan za učitelja, što je nekada bila uobičajeno. Na osnovu natpisa na zgradi stare osnovne škole, Irena, Igor i ja smo zaključili da se danas u njoj nalazi Lovački dom.
Stara osnovna škola u Popoviću
U dvorištu se nalazi i jedna mlađa zgrada (sa kraja XIX veka), ali bez graditeljske ili etnografske vrednosti, i iako čini jedinstvenu celinu sa starom školskom zgradom, nisam je fotografisala. Ipak, tu je bio veoma slikovit bunar.
Stara osnovna škola u Popoviću, detalj
I tako smo završili naš obilazak spomenika kulture u neposrednoj okolini Kosmaja, gde smo išli u divnu šetnju.
Preostalo je da uđemo u kola i tako smo se relativno brzo vratili u Beograd, svako svojoj kući.
Bila sam izuzetno zadovoljna ovim izletom, svime što sam videla i doživela, a posebno divnim društvom svojih dragih prijatelja.