Madagaskar 2020, 3. deo (Nusi Be)

Pre ranog jutarnjeg polaska na aerodrom da bismo letele do ostrva Nusi Be, postojalo je i pitanje onog našeg zagubljenog prtljaga. Moram da priznam da je, osim same činjenice da nam je prtljag bio zagubljen, sve ostalo funkcionisalo prilično impresivno. Predstavnik avio-prevoznika na Madagaskaru je prvo dobio potvrdu da su naši rančevi u avionu koji je leteo u pravcu Antananariva; onda je on pozvao hotel; onda su mu ovi rekli da smo nas dve već otišle da se vozamo po gradu i okolini, pa su mu dali broj telefona našeg vozača; onda je on zvao Rizu, a ovaj je meni dodao telefon i tako smo se mi sve lepo dogovorili. Očekivalo se da prtljag stigne i bude spreman za isporuku između 1 i 2 po ponoći i taj predstavnik avio-prevoznika je rekao da će oni da ga isporuče u naš pansion. Tako se zaista i desilo, ali su oni ipak prvo zvali pansion tj, dežurnog noćnog čuvara, a ovaj je sa sve telefonom u ruci došao da nam lupa na vrata, pa nam je predao telefon, a službenica avio-prevoznika mi je uz veliko izvinjenje što nas budi rekla da je prtljag stigao i da će biti isporučen za pola sata, ali da mole da mi ipak same vidimo i potvrdimo da je to zaista naš prtljag, što je Sneža nešto kasnije i uradila. Već u 4 sata smo nas dve i ustale i spremile se da nastavimo dalje sa putovanjem, ali je jasno iz moje priče da smo bile potpuno ušlogirane od lošeg i nedovoljnog spavanja, ali makar kompletne, tj., sa svim svojim stvarima.

Naše putovanje po Madagaskaru je započinjalo, a evo i mape koja pokazuje kuda smo se sve kretale tokom našeg boravka ovde. Za početak smo letele od glavnog grada Antananariva do ostrva Nusi Be, što znači Veliko ostrvo. Ideja mi je bila da prvo odemo pet dana na neko lepo i mirno mesto da bismo se dobro odmorile i pripremile za kasnija aktivnija obilaženja.

Bez obzira na loše i nedovoljno spavanje prethodne noći, ja sam silno uživala u avionu lica i foto-aparata prilepljenih uz prozor. Mada smo uz put povremeno leteli kroz oblake i nije moglo ništa da se vidi, pogotovo na početku mi je bilo zanimljivo da posmatram predele Madagaskara iznad kojih smo leteli.

Pirinčana polja između brežuljaka u blizini Antananariva

Predeli u severnom delu Madagaskara

Predeli u severnom delu Madagaskara

Kao što se vidi na gornjim slikama, a treba imati u vidu da je dan bio oblačan i da su prozori bili po malo mutni (ko zna kako je to lepo i izraženo kada su ovi elementi bolji), ovde je dominantna boja zemlje crvena i Madagaskar često zovu i Crvenim ostrvom.

Posle letenja kroz oblake i došavši do samog severa zemlje, oblaci su se razišli, Sunce je sijalo svom snagom, video se divan plavi okean, zelenilo vegetacije, a povremeno čak i neki beli detalji koji su ukazivali na postojanje peščanih plaža. Ipak, ono što me je u svemu tome najviše oduševilo, a svakako i ozbiljno iznenadilo bio je taj detalj sa Suncem i odsustvom oblaka. Naime, već sam ranije pomenula da smo mi ovde boravile u vreme kišne sezone i tako je internetska vremenska prognoza bukvalno za SVAKI DAN našeg boravka pokazivala oblake, oluju, kišu i grmljavinu. Kako će se ispostaviti, posle one kiše od prethodnog dana, mi ćemo provesti praktično sve vreme tokom 25 dana boravka na Madagaskaru bez otvorenog kišobrana. Kiša jeste padala, ali po pravilu kasnije popodne i noću. Riza nam je takođe rekao da Malgaši kažu da ako hoće nešto da obave to treba da se radi pre podne, jer se vreme popodne pogoršava. Možda da, možda ne, tek od početka do kraja putovanja ja sam sve vreme ponavljala da smo zaista pravi srećkovići, pa smo se na kraju čak i šalile sa Rizom i rekle mu da očekuje velike padavine čim nas dve odletimo nazad za Evropu.

Bilo kako bilo, na međunarodni aerodrom na ostrvu Nusi Be sletele smo pre 8 ujutru i već tada je temperatura bila znatno viša nego u Antananarivu, a i vlaga je bila značajna. Mi nismo dogovorile transfer sa hotelom, pa je ostalo na nama da se cenkamo sa lokalnim taksistima. Čitale smo da naplaćuju 2-3 puta više nego lokalcima, ali to je cena kada ste stranac u nekoj siromašnoj zemlji. S druge strane, to ima i smisla, a u svakom slučaju je bilo i duplo jeftinije od onoga što nam je nudio vlasnik hotela koji je Italijan. Dakle, i stranci strancima vole da dobro naplate svaku moguću uslugu.

U svakom slučaju, dosta smo se dugo vozile. Ja sam na osnovu mape mislila da će put kraće da traje, ali je put povremeno bio u veoma lošem stanju tako da su kola išla veoma sporo i pažljivo. Još na samom početku smo prolazile pored zasada drveća vrlo neobičnog oblika. Vozač nam je rekao da je u pitanju ilang-ilang, pa je čak i stao da bi ubrao neki cvet ovog drveta, izgnječio ga u svojoj ruci i dao nam da ga pomirišemo. Zaista je u pitanju divan miris. S druge strane, neobičan oblik drveta je u stvari rezultat ljudske intervencije pošto se obrezuje tako da nove grane rastu nekako na dole, jer je tako zapravo lakše da se beru cvetovi.

Nešto kasnije, dok smo prolazili kroz neko naselje, vozač je stao, zviznuo nekom momku, a onda nas i napustio rekavši da je jako umoran, dok je taj momak zauzeo njegovo mesto. Osim što je ovo delovalo neobično, bilo je očigledno i je vozilo zadružno.

Kada smo stigle u hotel koji sam rezervisala vrlo brzo smo se presvukle u kupaće kostime i ušle u vodu.

Plaža ispred terase naše sobe

Plaža koja pripada našem hotelu na Nusi Beu

Voda nije bila spektakularna, malo više mutna, ali bila je mokra i vrlo topla. Ipak, nismo se previše tu zadržale. Kasnije, kada je nastupila oseka, shvatićemo da smo se kupale iznad mesta gde su mangrovi bili raskrčeni, ali su njihovi koreni očigledno još uvek bili ispod površine tla i novo drveće je počinjalo ili barem pokušavalo da raste. Mada su mir ove naše plaže, velika terasa sa pogledom na plažu i more svakako imali svojih čari, mi se tu više nismo kupale.

Drveno šetalište pored šume mangrova i drvo mangrova koje je rešilo da raste u delu koje je predviđeno za posetioce hotela

Uzgred, mangrovi su tropsko drveće-žbunje koje raste uz obalu u slanoj ili slankastoj vodi.

Mangrovi u morskoj vodi

Oseka na našoj plaži – jasno je zašto je voda bila mutna kad smo se u njoj kupale

Kada sam birala hotel u kojem ću da nam rezervišem smeštaj, odlučila sam se za ovaj koji se svakako nalazio prilično blizu plaže Andilana koja važi za najlepšu na ostrvu i koja je u realnosti bila samo 20-ak minuta lagane šetnje udaljena od našeg hotela. Pored nje se nalazi i par hotela, ali moram da priznam da nisam zažalila što nisam rezervisala sobu u njima. Naime, obema nam je veoma prijalo da svakog dana prošetamo do te plaže između ostalog i zato što smo idući prvo zemljanim putem, a zatim i asfaltnim prolazile između njiva i pašnjaka, kao i pored lokalnih kuća, posmatrajući svet i prirodu oko sebe.

Drvo ilang-ilang

Zebu goveče

Banane (desno na slici) rastu gotovo kao korov

Pirinčana polja

Već prvog dana popodne smo prošetale do plaže Andilana gde smo se takođe brčnule, ali pošto je bilo vreme oseke, to kupanje baš i nije bilo impresivno. Zato smo malo i prošetale duž plaže uživajući u lepim prizorima.

Plaža Andilana

Plaža Andilana za vreme oseke

Sa plaže smo krenule dok je još uveliko bio dan, jer smo planirale da svratimo na ranu večeru u jedan restoran koji se nalazio pored glavnog puta. Uz put smo nastavile da uživamo u divnom zelenim poljima na ostrvu Nusi Be.

Zelenilo ostrva Nusi Be

Kada smo stigle u restoran ispostavilo se da smo malo poranile, ali nas to nije omelo, pa smo fino se šaleći sa vlasnikom restorana naručile neka osvežavajuća pića dok kuvar ne bude spreman kasnije da počne da radi. Nešto kasnije smo, kao što obično i radimo kada putujemo, naručile dva različita jela, ali koja se sviđaju obema, pa smo ih onda podelile. Oba jela su bila morska i prijalo nam je da pojedemo nešto fino.

Deo večere

Kada smo završile sa jelom, mada nije bilo previše kasno, već je uveliko pao mrak. Bez obzira na dremku kojom smo se častile ranije tog dana, bile smo ipak umorne i rešile smo da se vratimo u hotel da bismo ranije legle i krenule sa tako željenim i potrebnim odmorom. Međutim, onda je iskrsao problem. Vrlo jednostavan – napolju je bio mrkli mrak. Jasno nam je bilo da naš hotel nije previše daleko, ali nismo znale koliko je tačno udaljen, plus nismo imale lampe. Doduše, mobilni telefoni bi mogli malo da nam osvetle put, ali toliko smo bile u strahu da je noću nebezbedno po putevima na Madagaskaru da nismo uopšte znale šta da radimo. Onaj vlasnik restorana je još ranije otišao, a jedna jedina kelnerica koja je radila u smeni baš i nije bila od neke pomoći, jer su u međuvremenu stigli neki drugi gosti i ona se bavila njima. Samo nam je rekla da izađemo na put i da tu navodno staje nekakav javni prevoz.

Sneža i ja smo stale tačno preko puta tog restorana i počele da čekamo. Jasno nam je bilo da ne smemo same da krenemo po mraku, a apsolutno nikakvih kola nije bilo na putu, ni sa jedne ni sa druge strane, osim tih jednih kojima su se dovezli ti novi gosti restorana. Nismo čak ni znale šta čekamo, a pomislile smo da ako tu prolazi nekakav mini-bus, to nam opet ne vrši posao do kraja jer treba od glavnog puta po mraku da hodamo po seoskom putu gde povremeno ima i puno kamenja. Em mrak, em mi same na nekom seoskom putu bez ikakvog svetla, em kamenje na kojem možemo skroz da se izlomimo ako ga ne vidimo. Zaključile smo da baš i nismo dobro i mudro isplanirale to veče, a vreme je prolazilo. Posle nekih 15-ak minuta koji su se činili mnogo dužim, vidimo mi kako pristiže nešto što ima i svetla. Bio je to jedan lokalni tuk-tuk (vozilo u vidu tricikla – vozač sedi napred i ima upravljač motora, iza njega je mala tapacirana klupa, a sve to natkriveno, dok su strane skroz otvorene). Video je vozač da bi nas dve nekuda da idemo i mada je on pristizao upravo iz tog pravca u kojem smo nas dve imale nameru da se krećemo, očigledno je bio spreman da se vrati odakle je došao. Kada smo mu rekle naziv hotela, on nam je rekao cenu i mi smo odmah zaključile da je bez obzira na našu brigu oko povratka došlo vreme za cenkanje. Taman smo se pitale da li je možda ipak treba da mu damo te pare koje je tražio jer osim njega nikog drugog dugo nije bilo kada se odnekud pojavio još jedan tuk-tuk. To nas je ohrabrilo, pa smo krenule sa cenkanjem, prvi vozač je bio tvrd orah pa je držao cenu visoko, ali smo mi računale da imamo izbor. Ispostavilo se da ni ovaj drugi nije baš bio spreman da nas vozi za sitne pare, ali smo mi sada ozbiljno ohrabrene odbile da „pristanemo na ucenu“. Otišao je i on, a mi smo ostale u mraku. Bilo kako bilo, posle par minuta tokom kojih smo se ipak pitale da li smo pogrešile, pojavio se i treći tuk-tuk sa kojim smo se fino dogovorile oko cene, a ispostavilo se da nas je on odvezao i skroz-naskroz do hotela, tako da je na kraju sve ispalo odlično, a mi smo to veče mogle mirno i rano da odemo na spavanje.

Narednog dana sam se ja prva probudila, pa sam u neka doba otišla na doručak. Plima je ponovo pokrila ono nesimpatično korenje mangrova, pa je plaža delovala fino. Sa obale se video i kraj onog hotelskog daščanog šetališta koje vodi pored šume mangrova, kao i brežuljak na ne previše udaljenom rtu po kojem su bili raspoređeni delovi nekog drugog hotela koji je delovao značajno impresivnije od tog u kojem smo nas dve odsedale. Meni to, međutim, nije ni najmanje smetalo, pogotovo što mi je delovalo da ni taj hotel nije imao nikakvu svoju lepu plažu, a ja na ovakvim mestima ne volim da se kupam u bazenima.

Pogled sa plaže kod našeg hotela

Posle doručka sam se vratila u sobu i dogovorila sa Snežom da ću da odem na plažu Andilana, a ona će kasnije, posle svog doručka, da dođe za mnom. Kada sam stigla na Andilanu, izabrala sam dve ležaljke i suncobran koji pripadaju jednom od restorana na plaži. Plima je vratila more u zaliv i ja sam uživala i u kupanju, i u ležanju na plaži i u jednostavnom posmatranju okoline.

Plaža Andilana

Plaža Andilana

Onda sam počela da pričam sa jednim Italijanom kojem se Nusi Be očigledno jako dopada jer je tu bio prethodnog leta, pa se sada ponovo vratio. Doduše, on je ovom prilikom boravio u nekakvom stanu u gradiću na jugu ostrva, dok je Andilana bila skroz na severu (udaljeno oko 25 km), i ovde je došao taksijem kao na dnevni izlet. Ispostavilo se da čovek obožava košarku, a kada je shvatio da sam iz Srbije, njegovom oduševljenju nije bilo kraja i svakako je mnogo bolje od mene poznavao sve naše košarkaše barem u poslednjih 20-ak godina.

Posle izvesnog prijatnog ćeretanja s njim, postalo mi je suviše vruće, pa sam poželela da se rashladim u vodama Andilane. Ipak, pošto je Sunce već odskočilo, a ja se brinula da ne izgorim dok sam u vodi, lepo sam izvukla svoju specijalnu majicu za kupanje koju sam prethodne godine kupila u Brazilu. Sada je trebalo da je nosim prvi put. Ispostavilo se da je to prava stvar i ja sam bezbrižno i sasvim opušteno uživala u vodi, ne žureći da se sklonim od jakog Sunca. Kada sam konačno izašla, skinula sam majicu i stavila je da se suši, dok sam ja nastavila da ležim i uživam u lepoti ove plaže.

Odmaranje posle brčkanja u vodama Andilane

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!