Madagaskar 2020, 5. deo (Nusi Be)

Posle šetnje po delu gde su životinje u okviru privatnog rezervata-destilerije u blizini gradića El Vil na ostrvu Nusi Be, otišle smo i do dela gde se proizvodi ulje od ilang-ilanga, ali i razna druga ulja.

Deo destilerije ulja ilang-ilanga

Naime, drvo ilang-ilang je svojevremeno doneseno sa Filipina, a onda se ispostavilo da ovde dobro uspeva. Vremenom su zasadili plantaže, veće i manje, a tako je napravljena i destilerija. Zanimljivo je da drvo ilang-ilang, tačnije drvo kananga (Cananga odorata) raste vrlo pravo i vrlo visoko – do 20-30 metara u visinu. To po malo zbunjuje jer se po ostrvu uz put najčešće viđa nisko drveće vrlo neobičnih stabala, kao da su izlomljena. Ono što smo saznale u ovoj destileriji jeste da se drveće ilang-ilanga u nekom trenutku orezuje tako što se stablu odreže vrh, a onda grane same počinju da „padaju“, tj., da rastu više u pravcu zemlje. Na taj način je značajno olakšana berba cvetova koji i sveži divno mirišu, a ovde u destileriji se u okviru specijalnog procesa vadi ulje iz njih. Rezultat je veoma prijatno mirisno ulje.

Drvo ilang-ilang kada slobodno raste

Drvo ilang-ilang sa granama koje su izrasle nakon rezidbe

Cvet ilang-ilanga

Kada smo završile sa obilaskom, vratile smo se do tuk-tuka i zatim krenule nazad u pravcu hotela i plaže Andilana koji su na severozapadu ostrva. Uz put nam je vozač stao kod pijace gde sam nam kupila par marakuja i manga koje smo uveče u sreći i zadovoljstvu pojele u sobi.

Takođe smo svratile i do jednog restorana gde smo želele da ručamo, ali smo zapravo zakasnile, pa smo se samo direktno odvezle do plaže gde smo odmah otišle u onaj restoran od prethodnog dana i na svu sreću njemu je kuhinja još uvek radila, a mi smo mogle da uživamo u divnoj hrani.

Ručak u restoranu na plaži Andilana

Ručak u restoranu na plaži Andilana

Posle ručka smo uživale i u popodnevnom suncu, a pre svega u toploti vazduha i neverovatno toploj vodi. Mislim da je voda na ovoj plaži, svih ovih dana, bila najtoplija voda u nekom moru ili okeanu u kojoj sam se kupala. Bilo je kao da sam napunila kadu sa namerom da se u njoj čvarim sat vremena. Svaki put kada bih ušla u nju, delovala je kao da je toplija od temperature vazduha.

„Selfi“ u kasno popodne na plaži Andilana

Kasno popodne na plaži Andilana

Kasno popodne na plaži Andilana

Ipak, bez obzira na sveopštu prijatnost na plaži, ponovo smo se potrudile da se vratimo u hotel pre mraka i to je ponovo bilo na vreme da uživam u još jednom divnom prizoru koji se video sa terase naše sobe.

Pogled sa naše terase na ostrvu Nusi Be

Poslednji dan na Nusi Beu smo planirale da čitav provedemo na plaži. U toj odluci smo imale i podršku u vidu lepog vremena, tako da je izležavanje na plaži i uživanje u lepim prizorima bilo kompletno.

Plaža Andilana na ostrvu Nusi Be

Jedini izuzetak od tog opuštenog uživanja na plaži bio je odlazak na ručak u onaj restoran koji je prethodnog dana bio zatvoren u vreme kada smo stigle do njega. Pošto smo dobile preporuke za taj restoran koji vodi jedan stariji Francuz u svojstvu glavnog kuvara, vrlo rado smo na glavnom putu zaustavile tuk-tuk i ubrzo smo sedele za stolom pored divne bašte. Tu smo uživale u punjenoj krabi i karpaču od sabljarke kao predjelu, a zatim i u punjenim lignjama i fileu divne ribe kao glavnom jelu. Kao i obično delile smo hranu, tako da smo obe probale sve i sve je bilo izuzetno ukusno.

Bašta restorana u kome smo ručale

Kada smo se zadovoljne i punih stomaka vratile na plažu Andilana, ništa se nije promenilo – plaža je i dalje bila veoma lepa, gotovo da nije bilo ljudi na plaži, a nebo je bez obzira na prognozu bilo divno plavo sa tek ponekim udaljenim oblakom.

Plaža Andilana na ostrvu Nusi Be

Tu negde u senci se nalaze i naše ležaljke

Kada je Sunce već bilo blizu da zađe iza brežuljka, mi smo se spakovale i krenule da se vraćamo u sobu. Naravno da sam ponovo morala da fotografišem predele i mesta pored kojih sam prolazila kao da ih prvi put vidim, kao i ljude koje sam susretala.

Poljoprivredna zemlja u blizini plaže Andilana

Delovi domaćinstava pored glavnog puta – osim što se tu kuva i peru sudovi, može da se prodaje i voće koje raste u okolini

Kada se od glavnog puta skrene ka našem hotelu, ide se zemljanim putem koji vodi pored nekih malih kuća, ali i jedne osnovne škole. Malgaši su veoma mlada nacija – imaju puno dece i mladih ljudi – a to smo videle i hodajući svakog dana tim putem jer su nam često deca iz „komšiluka“ mahala, javljala se i eventualno tražila bombone. Ovo naravno nije bio izolovan slučaj, to se dešavalo svuda po ostrvu gde smo prolazile, a kasnije i na čitavom Madagaskaru i generalno je moj utisak bio da su Malgaši veoma dragi i srdačni ljudi.

Jedna od žena koje žive u blizini hotela u kojem smo odsedale

Porodica se odmara ispred kuće nakon što je prošao najtopliji deo dana

A onda smo se opet vratile u sobu na vreme da uživam u čudesnoj vizuelnoj predstavi koju je priroda ovog dana održala u vreme sumraka. Kada sam birala fotografije koje bih uključila u svoju priču, imala sam ozbiljan problem da izaberem što manji broj jer mi se svaka od 20-ak fotografija činila spektakularnom i dovoljno lepom da poželim da je podelim sa drugima. Na kraju sam se teškom mukom odlučila „samo“ za ove...

Sumrak na ostrvu Nusi Be

Sumrak na ostrvu Nusi Be

Sumrak na ostrvu Nusi Be

Sumrak na ostrvu Nusi Be

Boravak na Nusi Beu smo završile veoma zadovoljne. Poslednjeg celog dana na ostrvu smo odmah posle doručka, a pre odlaska na plažu, platile hotel, ali i rezervisale transfer do aerodroma. Mada hotel nudi veoma skupu verziju prevoza, smatrale smo da ovo nije situacija u kojoj čovek treba da se previše stiska i štedi. Naime, let je bio planiran za 8:10 ujutru, a avio-kompanija traži da se na aerodromu bude dva sata ranije, bez obzira što je u pitanju nacionalni let, što je značilo da smo dogovorile prevoz iz hotela za 5:30.

Uveče, nakon mog intenzivnog uživanja u nebu i prirodi, lepo smo se spakovale, legle ranije i navile svoje mobilne da nam zvone u 5. U toku noći sam se probudila u nekom trenutku, pa sam pogledala koliko je sati, a onda sam videla i da sam dobila neku poruku. Onako bunovna sam bila zbunjena ko je mogao da mi bilo šta piše u toku noći, ali je radoznalost bila jača i ipak sam pogledala poruku. Avio-kompanija nam je javila da je let pomeren za 16:45. Pokušala sam da se ponovo uspavam, ali je to išlo dosta teško, jer su mi se svakakve misli rojile po glavi, sumnja i zabrinutost, a i mozak je počeo da se bavi kombinatorikom. Tako sam u nekom trenutku ponovo pogledala poruku i tu nije bilo nikakve promene. Teškom mukom sam se ipak uspavala, ali je naravno zvonilo u 5. Sneži sam saopštila kakva je situacija i onda smo krenule da zajednički sebi dalje razjašnjavamo novonastalu situaciju i šta to znači za naše putovanje. Tada sam proverila i svoj mejl i videla da je avio-kompanija poslala detaljan mejl sa obaveštenjem koje je ponavljalo istu informaciju dobijenu preko mobilnog. Ako sam kod poruke preko mobilnog telefona i bila malo sumnjičava, ovde već nije bilo nikakve nedoumice, jer je mejl stigao sa iste adrese sa koje sam dobila avio kartu, a nosio je i isto zaglavlje.

Zato sam odmah poslala mejl (ipak je bilo 5 ujutru, previše rano za zvanje) Mikaji (agentu kod koga smo rezervisale kola i vozača) u kojem sam mu javila da dolazimo kasnije, ali sam ga i pitala da li ćemo po dolasku u Antananarivo moći da se prebacimo do grada Ancirabe gde smo imale rezervisani hotel. Naime, svi su nam agenti rekli, a to piše i u vodiču, kao i po internetu, da se noću po Madagaskaru ne putuje. U vreme našeg boravka, Sunce je zalazilo oko 18:30, a po novom planu trebalo je da sletimo u 18:20. Bilo mi je jasno da ćemo možda morati da improvizujemo i da prespavamo na nekom drugom mestu. Ali, to je ostalo da se razreši samo od sebe i kasnije u toku dana.

Sneža je proveravala preko informacija o odlascima aviona sa Nusi Bea i dolascima u Antananarivo, ali je to bilo poprilično jalovo, pošto sajtovi sa tim informacijama uopšte nisu bili pouzdani, a svakako su davali poprilično zbrkane podatke.

Ja sam u međuvremenu otišla do dela gde je recepcija i gde se nalaze vozila da kažem vozaču da ipak nećemo ići na aerodrom kada je originalno planirano, ali tamo u 5:30 nije bilo nikoga. Videla sam nekog mladog momka koji je iza jednog objekta vodom iz creva spirao pesak sa svojih nogu, pa sam ga pozvala i pitala gde je prevoz. On nije imao pojma o tome i uputio me je na plažu (u pravcu naših soba) jer je tamo očigledno bio neko ko bi trebalo da se bolje razume u te stvari. Našla sam noćnog čuvara i dvojicu momaka koji su mu pravili društvo. Objasnila sam im situaciju, ali je rezultat bio isti. Nama očigledno hotel nije ni isplanirao prevoz do aerodroma, mada smo za tu uslugu platile unapred. Ja sam otišla do sobe da Snežu obavestim o dešavanjima, a onda se još jednom vratila u deo gde je recepcija (ona je od popodne do ujutru zatvorena) „za svaki slučaj“. Ne. Nije bilo nikoga. Jedino je onaj momak sada već nogu opranih od peska sedeo na jednom zidiću.

Prva dobra stvar u svemu ovome bila je da ja znam francuski. Ne blistavo, ali dovoljno da sve ovo mogu da obavim, pošto je posle malgaškog francuski sledeći jezik po brojnosti ljudi na Madagaskaru koji ga govore. Druga dobra stvar je bila da nam je avio-kompanija izgleda učinila uslugu, jer jednostavno ne bi mogle da se prebacimo do aerodroma tako rano, pošto se hotel nalazi na periferiji malenog raštrkanog sela. Ali, osim ovoga, ništa drugo nije delovalo dobro. Pokušavala sam da se uspavam, ali to nikako nije išlo, pa sam oko 7 definitivno ustala i otišla do prostora gde smo doručkovale da bih popila kafu i malo kuckala na kompjuteru. U nekom trenutku sam dobila mejl od Mikaje i on je rekao da je put do Ancirabea bezbedan noću, tako da je bolje da se držimo plana, ali da ipak javim hotelu da nas očekuju kasno. Eto, konačno se pojavilo malo svetla na kraju tunela. U trenutku je delovalo dosta slabo, ali bolje išta nego ništa.

Dok sam tu sedela pojavila se žena koja je funkcionisala kao desna ruka od „Madam“ – gazdarice. Njih dve su nam prethodnog dana naplatile sobu i transfer to aerodroma. Kako me je spazila da sedim u prostoru za doručak dok je hodala ka tom prostoru bila je vidno zbunjena, a ja sam joj mahnula, na šta mi je ona otpozdravila. Već sa prilaza je pitala dežurnog kelnera šta se dešava (ja ne znam malgaški, ali nisam dobar prevodilac za džabe), a on je rekao da nam je let pomeren, pošto sam mu ja to sve već objasnila kada sam stigla. Ona mi je prišla, ja sam počela i njoj da objašnjavam šta se desilo i u tom trenutku se odnekud tu pojavila i „Madam“. Pitale su do kada je odložen let, što sam ja rekla, a onda sam rekla i da ujutru nikoga nije bilo ko bi nas prevezao do aerodroma. Madam je kao žena sa iskustvom momentalno rekla da su njima u stvari javili, tako da su one kao znale da neće biti potreban transfer tako rano ujutru, a njena desna ruka je sa osmehom od uva do uva to ponovila, a onda su obe istu priču ispričale još po jednom kako bih im ja zaista i poverovala. To nije bio slučaj, bilo mi je jasno da lažu i da su jednostavno zaboravile da za to jutro organizuju bilo kakav transfer za nas dve, ali meni nije ni bilo bitno da se ubeđujemo. Za Snežu i mene je u stvari ispalo dobro, sada sam dogovorila transfer za 2 popodne, a onda se vratila u sobu. Nisam ih čak ni pitala do kada možemo da ostanemo u sobi, već sam smatrala da najmanje što mogu da urade jeste da nas ostave na miru. Tako je i bilo. Uzgred, ovo je bila jedina škakljiva situacija tokom čitavog boravka na Madagaskaru od tri i po sedmice. Sve ostalo je funkcionisalo kao švajcarski sat, a i ovo je na kraju ispalo kako treba, tako da je ovo zaista bilo savršeno organizovano putovanje. Bravo za mene!

To vreme pre polaska na aerodrom sam iskoristila da ipak još malo odspavam i to mi je prijalo, a takođe sam malo i fotografisala sa terase. Još rano ujutru dok sam vitlala po usnulom imanju gde se nalazi hotel (u stvari su u pitanju dva paviljona sa sobama, plus još nekoliko objekata za različite svrhe, a između je zeleniš) u plićaku ispred naše terase i tog dela plaže pojavio se neki lokalni ribarski brod. Ujutru je voda bila potpuno mirna, kao ulje i prizori sa odrazima su bili divni. Dok sam ja dremnula malo i ponovo izašla na terasu, voda se skroz povukla, brod je bio na suvom i malo nakrivljen, a oseka kao nikada u prethodnih pet dana ogolila je delove dna koji se ranije nisu videli. U daljini sam videla neke ljude da hodaju po tim sprudovima, pa sam preko drvenog mosta otišla do kraja šume mangrova, a tamo se drvenim stepenicama spustila do peščanog spruda. Tu sam malo prošetala i videla da su te osobe koje sam spazila bile žene koje su u grupama i sa mrežama u rukama hvatale verovatno ribu, hobotnice ili neke druge morske životinje koje je oseka zarobila u nekoliko „bara“.

Čitavo to jutro sam uz povremene pauze provela sa foto-aparatom u ruci i mislim da nikada nisam napravila lepše fotografije, a u stvari sam samo vizuelno beležila ono što je već bilo preda mnom. Kao i kod onih fotografija od prethodne večeri i ovde sam imala ozbiljan problem da napravim „uži“ izbor. Ovo što ćete videti je najmanje što sam mogla da prikažem...

Rano jutro na Nusi Beu

Rano jutro na Nusi Beu

Jutro na Nusi Beu

Jutro na Nusi Beu

Jutro na Nusi Beu

Jutro na Nusi Beu

Jutro na Nusi Beu

Jutro na Nusi Beu, vreme oseke

Jutro na Nusi Beu, okean se povukao još više u odnosu na prethodnu fotografiju

Jutro na Nusi Beu, vreme oseke

Jutro na Nusi Beu, vreme oseke

Jutro na Nusi Beu, vreme oseke

Kreće lov sa sve bebom u zavežljaju na leđima

Lov na morske životinje zarobljene povlačenjem vode

Lov na morske životinje zarobljene povlačenjem vode

Lov na morske životinje zarobljene povlačenjem vode

Uz put sam videla i neke zanimljive životinje, pre svega ptice, ali sam takođe sa tog drvenog mosta uočila i da se nešto kreće po sada ogoljenom peščanom dnu. Pogledala sam malo bolje i videla da je u pitanju amfibijska riba iz porodice Oxudercidae. Oduševila sam se jer sam o njima samo nekada davno čula u školi, a sada sam uživo videla jedan primerak.

Ćubasti drongo (Dicrurus forficatus)

Mala carska šljuka (Numenius phaeopus)

Zelena čaplja (Butorides striata)

Da li me vidite? – amfibijska riba

Posle ove šetnje bila sam vrlo zadovoljna. Još jednom sam se osvrnula na peščani sprud nastao zbog povlačenja okeana, a onda sam mogla mirno da se vratim u sobu i nastavim da se dalje dosađujem i dremam.

Peščano dno za vreme oseke

U dva sata popodne bile smo spremne. Ovom prilikom smo išle drugim putem, preko severnog dela ostrva, i to je bilo veoma zanimljivo jer smo videle neke nove, lepe i zanimljive delove Nusi Bea.

Posle pomeranja leta od ranog jutarnjeg na kasno popodnevni, sve ostalo je funkcionisalo odlično i na aerodromu u Antananarivu nas je po dogovoru sačekao Riza.

Avion za povratak u Antananarivo

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!