Krajem XVIII veka, preko 90% stanovnika Norveške je živelo u seoskim sredinama. Za razliku od ostatka Evrope, u Norveškoj nisu postojala sela. Sve do XVIII veka, većina seljaka je iznajmljivala zemlju od kralja ili Crkve, ali je ovo vremenom počelo da se menja i tokom XIX veka, tako da je sve više ljudi kupovalo sopstvenu zemlju. Mada su ta imanja bila srazmerno mala, bilo je naravno i onih među seljacima koji su stekli veću imovinu. Većina seljaka je živela od obrađivanja zemlje, ali je tu postojalo i varijacija, u smislu da se kombinovalo sa ribolovom ili sečom šuma.
U skladu sa tim, u Norveškom muzeju kulturne istorije mogu pre svega da se vide brojni objekti koji su ovde preseljeni iz različitih delova Norveške i koji jasno ilustruju kako se nekada živelo u unutrašnjosti zemlje.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Imajući u vidu i klimu i topografske odlike Norveške, letnje izvođenje stoke u planine predstavljalo je redovnu rutinu. Čak je bilo slučajeva i gde bi isto poljoprivredno imanje imalo par katuna na različitim visinama kako bi se najbolje iskoristila sezonska vegetacija. Ovde se uglavnom radilo o gajenju krava i koza, od kojih se redovno uzimalo mleko koje je zatim prerađivano u puter i sir.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Osim toga, letnja trava se i kosila kako bi se na taj način obezbedila hrana za stoku u toku dugih zima. Za to je takođe bilo neophodno da se obezbede objekti u kojima je slama mogla da se čuva dovoljno dugo, do naredne sezone i sveže trave.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Kao što sam pomenula, nisu sve kuće bile male, poput jedne koja je u regionu Trendelag podignuta oko 1800. godine.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Mada je kuća starija, prostor unutar je opremljen tako da ilustruje kako bi to sve otprilike izgledalo u šestoj deceniji XX veka da je tu živela porodica sa decom.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Šetajući ovog divnog sunčanog dana po otvorenom muzeju, prolazila sam i pored tradicionalnih ograda, za koje ne znam da li su tu samo da bi dočarale izgled poljoprivrednih dobara ili i dan danas služe da bi se sprečio prolazak divljih životinja.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Uskoro sam došla i do grupe kuća iz regiona Hardanger koje su praktično služile kao i ostale kuće sa poljoprivrednih imanja. Neke su bile za ljude, za stanovanje, kuvanje i vešeraj, neke za proizvode koji su se pravili, neke za stoku ili seno, a neke za alatke. Ili neka kombinacija ovoga.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Zanimljiv mi je bio jedan detalj koji se vidi na sledećoj fotografiji, a koji sam videla i kasnije kod nekih drugih kuća. Treba obratiti pažnju na „zid“ sa desne strane, kao i na poluzatvoreni trem. Pretpostavljam da je to sve pravilo da bi se smanjio efekat „zavejavanja“ tokom dugih i snežnih norveških zima i da bi moglo da se uđe i izađe iz kuća, a takođe i prođe pored njih.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Vremenom sam došla i do kuće sa jugozapada Norveške koja je podignuta 1845. godine.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Kao što sam mogla da vidim i kod nekih drugih objekata, i ovde je krovni pokrivač od tankog sloja zemlje i trave. Osim toga, ovakav tip kuća je obično pravljen u priobalnim područjima gde je bilo manje drveća, pa se zato u izgradnji koristi i kamen. Kuće su imale i bočne dodatke zaštićene kamenjem i tu se čuvao treset koji se koristio kao gorivo.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Ovde sam i ušla i malo više zagledala unutrašnjost kuće.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Kako sam nastavila dalje širokom stazom, još jednom sam se osvrnula ka ovoj kući koja mi se činila posebno lepom.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Uskoro sam došla i do jednog velikog objekta koji je služio i kao pojata i kao štala iz 1838. godine. Ovakve građevine su bile uobičajene na velikim poljoprivrednim imanjima na jugozapadu zemlje.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Građevinu karakterišu dve etaže u delu gde se radila vršidba, kao i rampe za zaprežna kola kojima je dovoženo žito. U okviru građevine postoji i prostorija za čuvanje zrnevlja, a takođe i jedna prostorija koja je bila štala za konje.
Slična rampa može da se vidi i na jednom manem objektu koji je služio i kao ambar i kao štala za konje koji su se smatrali poljoprivrednim životinjama koje najviše vrede. Levo od ovog objekta je i manji objekat sa ograđenim prostorom i to je bio svinjac.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Građevine su u okviru ovog muzeja na otvorenom organizovane po regionima iz kojih potiču, a različiti delovi su ograđeni tradicionalnom drvenom ogradom.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Sledeći region koji je prikazan je Halingdal oko 150 km severozapadno od Osla. Objekti su organizovani oko dvorišta čime se slikovito prikazuje kako su različite građevine korišćene u različite svrhe bile podignute oko zajedničkog središnjeg prostora.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Ovde sam se popela uz rampu jednog objekta da bih videla kako je unutra organizovano i to se lepo vidi na drugoj fotografiji – sa sprata se vidi prostorija koja je visoka koliko i sam objekat, i tu se sa visine ubacivalo seno.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
I ovde mogu da se vide krovovi od trave, a neki od manjih objekta su služili kao štale za koze.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Sledeća grupa građevina je iz regiona Numedal zapadno od Osla koja je takođe organizovana oko središnjeg dvorišta.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Na prethodnoj slici se na levoj strani vidi kuća čije je prizemlje sagrađeno oko 1209. godine i koja je služila kao velika ostava. U visokom prizemlju (pošto je kuća uzdignuta), koji je i najstariji deo objekta, čuvala se hrana, dok su se na spratu čuvali tekstili i odeća, a takođe je bilo i kreveta. Prvobitno je prvi nivo stajao na velikim komadima kamenja, a u XVIII veku je podignut na drvene stubove.
Pored ovog objekta je i drvena štala iz druge polovine XVIII veka u kojoj su se čuvali konji, ovce i junice, dok se na spratu čuvalo seno. Ova štala ima rampu za dostavu sena, a krov je od drvenih dasaka što je bilo uobičajeno u ovom regionu.
Još jedan objekat u okviru ovog dvorišta ima rampu za dostavu sena, ali i krov od trave. To je štala iz XVII veka.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Iz ovog regiona dolazi i seoska kuća iz druge polovine XVIII veka.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Kuća koja divno i bajkovito izgleda spolja ima veoma jednostavnu osnovu i sastoji se od samo dve sobe. Ulaz je postavljen na sredinu, ali praktično vodi direktno u glavnu prostoriju iz koje se ulazi u manju sobu.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Sada sam nastavila prema sledećoj grupi objekata, a oni dolaze iz regiona Setesdal, na jugu Norveške.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Ovde sam prvo naišla na objekat iz druge polovine XVII veka koji je služio i kao ostava i kao stambeni deo u potkrovlju. Neobično je da ima tri etaže.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Sledeća je kuća sa otvorenim ognjištem podignuta oko 1700. godine.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Prvo sam ponovo obratila pažnju na neku vrstu zatvorenog trem sa malo otvora radi propuštanja svetlosti, a zatim sam provirila i unutra gde se vidi kako je izgledalo to otvoreno ognjište.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Treća kuća u nizu, podignuta oko 1700. godine, takođe je kombinacija skladištenog prostora u prizemlju i stambenog na spratu. Tokom leta, obe etaže su se koristile za spavanje.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
I konačno, četvrta kuća u ovom nizu je seoska kuća iz druge polovine XVII veka koja takođe ima zatvoreni trem, a unutra su prostorije uređene kao što bi izgledale u vreme prvobitne izgradnje.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Pošto sam želela da stignem na vođenu turu koju je muzej ovog dana imao organizovanu za 1 popodne, ovde sam završila sa obilaskom muzejske postavke na otvorenom. Hodajući prema Trgu u okviru muzeja, prošla sam i pored doma koji je bio tipičan za predstavnike naroda Sami o kojima sam pričala u prethodnom nastavku putopisa po Norveškoj.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Sada sam se vratila do većih građevina u blizini ulaza u muzej, a u jednoj od njih je ovog dana moglo da se ide na vođenu turu. Meni se to sasvim slučajno potrefilo, pa mi je bilo drago da iskoristim priliku, a tačno se desilo da sam tu došla 5 minuta pre početka ture.
Trg
Tema ture je bila kako je živelo norveško plemstvo od 1600 godine do XX veka. Bilo je zanimljivo videti neke eksponate i saznati neke detalje, mada je moj kratak zaključak da je to društvo bilo veoma „politički nekorektno“ ili je to samo sada trend da se naglašavaju neki aspekti. Za početak je devojka koja je vodila turu pomenula da su se mnogi norveški trgovci obogatili na trgovini robovima. Pa je dodala kako se o tome baš i ne priča puno, ali je „činjenica da su se mnogi od njih bavili ovom vrstom trgovine.“ Sve je to rekla tonom kao da joj je s jedne strane neprijatno, a sa druge je sada trend da se otvoreno priča o „gresima iz prošlosti“ ne bi li se unela nekakva istorijska ravnoteža. U skladu sa tim je i stalno naglašavala kako je plemićki stalež (koji je obuhvatao i oficire, sveštenike i bogate trgovce, pošto zapravo i nije bilo puno pravih plemića pošto je u tom periodu kralj bio u Danskoj, tj, u Kopenhagenu) veoma insistirao da bude odvojen od seljaka, da bude „bolji“ i „više nobl“ bez obzira na finansijsko stanje ovih drugih.
Nikakvo „posipanje pepelom“ danas ne može da ispravi nepravdu iz prošlosti, mada je svakako bolje da se priča o tome nego da se gura pod tepih. Uvek i jedno je važno kako se ljudi danas ponašaju, bez obzira na svoj status i stalež kojem pripadaju. A ako neko misli da danas ne postoje „staleži“ u društvima koja smatraju da su civilizovana, taj se grdno vara.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Jedan od zanimljivijih detalja je bio deo koji je prikazivao šta je sve jedan „džentlmen“ morao da nosi kada ide na put. Bilo je tu raznih sitnica, ali i par pištolja, jer nikada se ne zna kada može da padne uvreda, a onda se naravno izlazi na dvoboj.
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Norveški muzej kulturne istorije, detalj
Na poluostrvu Bigdej, gde sam obilazila Norveški muzej kulturne istorije nalazi se još nekoliko bitnih muzeja. Verovatno najvažniji od njih je Muzej sa vikingškim brodovima (Vikingskipshuset), ali je on zbog renoviranja zatvoren do 2027. godine. Ipak, nisam previše žalila, jer sam u Danskoj posetila jedan sličan muzej (videti: https://www.svudapodji.com/danska-1/).
U svakom slučaju, kada se završila organizovana tura napustila sam Norveški muzej kulturne istorije i sačekala autobus da bih se vratila u centar grada. Izašla sam kod Narodnog pozorišta u Oslu.