Španija 2018, 20. deo (Put Sv. Jakova: Linjares – Sarija)

Posle popodnevnog odmora, malo sam prošetala po domu u Linjaresu i dalje se trudeći da glavu pomeram minimalno da mi se ne bi ponavljali problemi sa vertigom. Nisam bila rada da izlazim napolje, mada se vreme stabilizovalo, ali gledajući kroz prozor i dalje sam se osećala kao da sam u nekom delu Srbije.

Okolina doma u Linjaresu

Blizu doma postoji i jedna štala i bilo mi je simpatično kada sam ugledala jednu kravu kako bojažljivo viri odande.

Scena iz Linjaresa

Dok sam ja tako šetkala po domu odjednom ugledam onu Koreanku koja je spavala u istom domu u Trabadelu kao i mi i s kojom sam se rastala to isto jutro tako što sam rekla da odustajem. Ona se silno obradovala ne samo što me ponovo vidi, već i zato što sam ipak rešila da nastavim dalje da hodam.

Takođe sam u domu upoznala još jedne svoje „komšije“ – par Mađara iz Peča. Mladić je bio dosta ćutljiv, ali je ženski deo para bio razgovorljiv tako da smo se nas dve fino ispričale.

U međuvremenu je Frančesko krenuo sa pripremanjem rane večere, a pošto smo iz iskustva znali da nam preostaje hrane, ovaj put smo uspeli da devojku iz Južne Koreje koja je prethodno veče već jela pre nego što smo je ponudili ubedimo da nam se pridruži. Bilo je to još jedno fino druženje, a posle večere je Gabrijel preuzeo na sebe da opere sudove, kako bih ja i dalje mirovala.

Svi smo rano legli te večeri, a ujutru su već skoro svi otišli pre nego što sam ja rešila da ustanem. Te noći sam i dugo i dobro spavala, i to mi je baš bilo potrebno. Kako sam jedno vreme bila potpuno sama, pre nego što je stigla neverovatno simpatična i predusretljiva domaćica Lola, iskoristila sam priliku da napravim par fotografija u domu da bih ih kasnije postavila na Fejsbuk zajedno sa komentarima. Naime, bez obzira na moje probleme sa fizičkim telom, često su mi ljudi pisali kako je to što radim divno i kako bi voleli da tako nešto postoji i kod nas, pa sam povremeno pominjala neke „otrežnjavajuće“ aspekte, pre svega vezane za smeštaj i pogodnosti koje postoje po domovima. Put Sv. Jakova je hodočašće koje ima veoma dugu tradiciju – preko hiljadu godina. Naravno da se nije uvek putovalo uz udobnost koju nude 20. i 21. vek, ali bitno je da su se kroz taj neprekinuti tok ljudi polako stvarali uslovi koji su uz ekonomski i tehnološki prosperitet našeg doba doveli do onoga što danas predstavlja ozbiljnu „logističku“ podršku hodočasnicima. Takođe mi je namera bila i da pominjem okvirne cene, kao informaciju za one koji bi poželeli da krenu na ovakvo putovanje.

Detalj iz doma u Linjaresu

U neka doba je stigla i Lola i počela je da sprema dom i priprema ga za novu smenu hodočasnika koja će početi da dolazi kasnije tog dana, ali je ipak i izašla u vreme kada je autobus kojim sam ja išla dalje stao ispred doma da bi se nas dve pozdravile.

Dakle, ja sam tog dana nastavila dalje autobusom i odmah sam otišla do gradića Sarija, što je značilo da sam preskočila dve pešačke deonice. Ideja je bila da dve noći budem u istom domu, da bi mi se glava skroz stabilizovala, a da će mi se tamo drugog dana pridružiti Frančesko i Gabrijel. Gledajući iz autobusa, bilo mi je žao da ne prelazim pešice kroz te lepe predele, ali sam se tešila da je ovo mudro i da će mi mirovanje od dva dana prijati.

Na putu ka Sariji

Kada sam u Sariji izašla iz autobusa, ispostavilo se da je zajedno sa mnom putovala i jedna Špankinja i da smo odatle išle u istom pravcu, pošto smo izabrale domove koji su jedan preko puta drugog. Mada nije bilo jako blizu, peške smo se uputile od stanice ka domovima i onda sam saznala da i ona ima zapaljenje tetive (tendinitis) na levoj nozi, pa se zato i ona malo prebacila autobusom i pravi pauzu u Sariji. Dok sam nosila svoj veliki ranac, a i mali, što sam potpuno jasno osećala kao veliku težinu koja me pritiska, čudila sam se samoj sebi kako sam uopšte uspela da izdržim ona prva dva dana sa tim i još 4,5 kila stvari. Sada, kada sam pomišljala na te početke na Putu, ne znam da li sam bila luda ili samo nisam znala šta me zaista čeka, ali mada mi je bilo drago da sam se „otarasila“ viška i da sam redovno slala ranac prevozom, ipak sam bila i ponosna na samu sebe da sam uopšte i izdržala ta dva dana.

U domu sam ostavila veliki ranac u sobi i sela u restoran koji ide u kompletu sa domom da bih jela. Ipak, pošto je dom imao i kuhinju za hodočasnike, rešila sam da sebi napravim jednostavnu, ali ukusnu večeru, pa sam nešto kasnije odšetala do obližnje centralne ulice i supermarketa. Tek kada sam i to obavila, objavila sam tekst na Fejsbuku, a onda se povukla u sobu i malo dremala.

30. dan: „Praktičnost i praktične informacije“

Uprkos polu-sedećem položaju u krevetu, noćas sam se dobro naspavala. Ipak, pokreti, pre svega glavom bili su veoma pažljivi i ograničeni. Kada sam ustala, kako su uglavnom svi već otišli, iskoristila sam priliku i fotografisala ovaj Hilton od hodočasničkog doma.

Ovo je čisto da biste imali predstavu o tome gde se sve spava i šta se sve nudi. Mislim da je ovo za sada bio (barem za mene) najbolji dom. Pošto je na velikoj visini (preko 1200 m nadmorske visine) ima i radijatore (kad sam juče stigla bili su uključeni jedno vreme dok se nije zagrejalo), u kupatilu su sapun za ruke i papirni ubrusi (toga nema u svim domovina), dobija se pamučna posteljina, a ja sam dobila i dobar dodatni jastuk da bih mogla da se namestim udobno. Nedaleko je i manja prodavnica, gde mogu da se kupe sastojci i u kuhinji pripreme jela. Ako kuvamo, nas troje se držimo dobrih starih špageta i gotovih sosova. Sasvim na mestu. U ovom domu, smeštaj košta 10 evra. Pranje i sušenje veša u mašini se dodatno plaća, kao i svuda. Smeštaj u domovima uglavnom košta oko 10 evra, barem smo mi tako birali. Bili smo nekom prilikom u jednom koji je koštao 5 evra, a koji je bio nekoliko puta bolji u svim aspektima od doma kojeg smo prethodne noći platili 10. Prosto nema pravila, a i zavisi šta ko hoće i očekuje. Veličine soba su različite – od 4 kreveta do preko 100. Uglavnom su u pitanju kreveti na sprat, ali se dešavalo i da imamo normalne krevete.

Ko hoće da spava po pansionima, tj., manjim hotelima mora da plati od 25 evra na gore, ali to ne znači uvek i značajno bolje uslove (osim što je čovek sam u sobi). Tako sam ja na primer prilikom jedne pauze platila sobu 33 evra, ali sam ipak morala da delim kupatilo.

Domaćica ovog doma u Linjaresu je jedna izuzetno divna žena, Lola, i ona mi je rekla da imam autobus u 10 sati i da autobus staje tačno ispred doma. Kada je autobus stigao, ona je izašla i rekla vozaču, s kojim se očigledno zna, da vodi računa o meni, a onda smo se još jednom izgrlile i izljubile, i poželele jedna drugoj sve najbolje.

Dakle, ja sam danas rešila da budem praktična i tako sam se prebacila autobusom do gradića Sarija, uz put se diveći prirodnim lepotama Galicije. Prelazeći tako dve etape, smestila sam se u jedan fin dom gde do sutra čekam Frančeska i Gabrijela, a ujedno i sebi dajem šansu da se DOBRO odmorim i nadam se oporavim.

Sarija nije veliki grad, ali je jako bitan zato što oni koji rade hodočašće (Francusku rutu) samo da bi dobili Kredensijal, tj., potvrdu o završenom hodočašću, najčešće kreću odavde. Da bi se dobila ta „ćaga“ potrebno je da se peške uradi poslednjih 100 km ili bicikom poslednjih 200 km. Odavde ima malo više od 100 km, ali se do ovde lako dolazi javnim prevozom i to Sariju čini zanimljivom.

Posle smeštaja u domu i malo klope, prošetala sam do obližnje glavne ulice da bih posetila apoteku, ali i samoposlugu gde sam kupila pršutu i jaja (da ih ispržim sebi za večeru), ali i sir i salatu, ne bih li kroz praktičnost, pravljenje rane večere za sebe, ali i kroz poznate i voljene ukuse smanjila nivo stresa i drame u svom životu. Ipak, hmmm? Čini mi se da kada nema patnje i praktičnost preuzme glavnu reč, kreativni polet jenjava, zar ne?

Ispred mene: 118 km
Iza mene: 749 km

Pošto je ovaj hodočasnički dom imao divnu i prostranu baštu iza same građevine, kasnije to popodne sam se izvrnula u jednu ležaljku i tu rešavala sudoku. Uz put sam po ugledu na Frančeska i ja kupila jednu sveščicu sa igricama i bio je to veoma fin način da vreme prođe, a da ja udubljena u rešavanje igrice ni ne pomišljam na pokretanje.

Bašta u hodočasničkom domu u Sariji

Naravno, pošto je ta bašta bila jedno privlačno mesto, nisam bila sama, pa sam uskoro čavrljala sa drugim hodočasnicima koji su takođe koristili prijatno sunce, ležaljke i stolice da bi se odmarali i pripremali za sutrašnje napore.

Tako sam, na primer, čavrljala sa Marinom, veoma simptičnom Italijankom koja sjajno govori engleski, pa sam mogla fino da opustim i mozak, a ne samo telo. Bili su tu i neki Amerikanci s kojima je Marina bila u veoma srdačnim odnosima, jer često hodaju zajedno ili se barem preklapaju u mestima na kojima noće. Meni je to bilo veoma blisko i pomislila sam kako izgleda da na Putu svako ima svog Frančeska i Gabrijela. Nedostajali su mi moji prijatelji.

Onda smo Marina i ja počele da pričamo i sa jednom Nemicom koja je imala velikih problema sa stopalima. Kao stručnjak za ovu temu, ja sam joj „izvršila pregled“ prsta naduvenog od plika i dala par praktičnih saveta. Dok smo sve tri pričale, ispostavilo se da je Nemica krenula iz Astorge, a Marina iz San Žana (Saint Jean Pied de Port), tipične početne tačke za Francusku rutu. Osećala sam se jako ponosno što sam od nas tri ja imala najviše kilometara iza sebe.

Posle sam sebi napravila salatu, ispržila tanke režnjeve pršute i prekrila ih jajima, razmišljajući kako je to i vrlo ukusno i vrlo dobro za mene jer ima dosta belančevina (tako ja sebe dodatno bodrim) i ta ukusna kombinacija je ne samo fizički ispunila moj želudac, već je i čitavo moje telo bilo ispunjeno zadovoljstvom na jedan veoma primordijalni način.

Vrlo zadovoljna, povukla sam se rano u sobu da bih što duže spavala. I ovde sam dobila dva jastuka da bih mogla glavu i gornji deo tela da držim što uspravnije, ali su u ovom domu gornji kreveti bili postavljeni dosta nisko iznad donjih, tako da nisam imala previše prostora. Ipak, uspevala sam dobro da se namestim.

To veče sam upoznala Mariju, Špankinju sa kojom sam delila sobu. Ona je donela odluku da prestaje da dalje hoda po Putu jer je imala jako zapaljenje Ahilove tetive. Bila je i kod lekara, ali je pričala i sa suprugom koji je fizio terapeut i koji joj je na osnovu njenog opisa problema rekao da se pod hitno vraća kući. Videlo se da joj je teško, ne samo fizički, već i psihički. Ja sam je tešila koliko sam mogla, a uskoro sam se i uspavala.

Naredno jutro sam se probudila rano, ali se već razdanilo. Pošto tog dana nisam išla dalje po Putu, fino sam se razvlačila u krevetu, rešavajući sudoku. Par hodočasnika je već otišlo. U nekom trenutku sam videla Mariju kako tiho sedi na krevetu dok joj suze lagano teku niz lice. Bilo mi je jasno da joj je jako teško. Uskoro smo počele da pričamo i ona je rekla da nešto kasnije ima voz za Madrid. Ja sam joj se ponudila da je otpratim do železničke stanice, da joj pomognem, ali je ona rekla da će videti da li može da organizuje da joj železnica pomogne na stanici. Pošto se ispostavilo da je kasno zvala tu službu, ja sam joj rekla da ništa ne brine i da ću je ja ispratiti. Ona je imala i ranac i štapove, a gotovo da nije mogla uopšte da stane na nogu na kojoj je imala problema, već je često poskakivala. Ja sam i tako i tako imala taj dan slobodan, tako da nije dolazilo u obzir da pustim ženu da se sama mlati po železničkoj stanici.

Kada je došlo vreme, ona je pozvala taksi i tako smo se obe prebacile do železničke stanice. Pomogla sam joj da uđemo u bar gde je ona za nas dve naručila kafu, jer je htela da mi se tako zahvali, a ja sam otišla da se raspitam na koji peron stiže voz i sl.

Posle kraćeg čavrljanja uz kaficu, rastale smo se i ja sam se vratila do doma gde sam čekala Frančeska i Gabrijela, sedeći u baru-restoranu.

Pošto je to već bio drugi dan na istom mestu, pričala sam sa izuzetno ljubaznim i pažljivim vlasnikom doma i bara kao da se dugo poznajemo. Žalio mi se da misli kako će domovi početi da se zatvaraju jer ima problema sa ljudima. Dosta njih se žali i posle piše svašta po internetu, što utiče sigurno na posećenost. Jedna od tipičnih žalbi odnosi se na to da ima previše muva ili ko zna šta. Činjenica je da ima dosta muva, ali je i činjenica da se hoda po manjim mestima, gde je poljoprivreda intenzivna, pa je sasvim normalno i da ima više muva. Mogu da razumem da su muve dosadne, i meni su kad ne mogu da ih baš rasteram, ali ne mogu da razumem ljude koji se žale zbog toga. Ako hoće već sterilne uslove, neka idu u hiperbaričnu komoru i neka zamišljaju da hodaju. Ako već ne, onda neka ćute.

U neka doba su Frančesko i Gabrijel stigli, prvo su se malo odmorili i osvežili, a onda smo se svi troje smestili u za mene novu sobu jer smo tog dana dobili trokrevetnu, što je bio gotovo pravi luksuz na ovom putu.

Ipak, pre popodnevnog odmora smo svo troje odšetali do supermarketa da dokupimo hranu za večeru. Tom prilikom smo ponovo videli one Špance koji putuju sa kolima i magarcem, ali je bilo tu i drugih četvoronožnih i dvonožnih prijatelja.

Ne znam za magare, ali se pas definitivno odmara

Obratiti pažnju na kokice u kavezu gore levo

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!