Već sam u prethodnom nastavku priča sa putovanja po Norveškoj pomenula da sam znala da će Urneška drvena crkva, ili Drvena crkva u Urnesu, biti zatvorena kada dođem do nje, ali me to nije ni najmanje obeshrabrilo i tako da sam ovde i stigla. Nijednog trenutka nisam zažalila.
Urneška drvena crkva
Prišla sam kapiji, ali je ona bila zaključana i mogla sam samo da malo prošetam oko zida koji okružuje portu u kojoj se osim crkve nalazi i lokalno groblje. Crkva je deo sela koje se naziva Urnes, mada se negde nailazi i na termin Ornes.
Urneška drvena crkva
U svakom slučaju, jedino što sam uspela da uradim bilo je da foto-aparatom približim vrata i da tu vidim neke detalje.
Urneška drvena crkva, detalj
Pošto nisam mogla da priđem bliže crkvi, krenula sam sa tom šetnjom oko ograđene porte.
Urneška drvena crkva
Od 28 starih drvenih crkava koje su preživele do današnjih dana, Urneška drvena crkva ili Drvena crkva u Urnesu smatra se jednom od najstarijih i ona je podignuta oko 1130. godine.
Danas se ona nalazi na UNESKO-voj Listi svetske baštine. Ne samo zato što je jedna od najstarijih direk-crkava (ranije sam već objasnila ovaj alternativni naziv), već je takođe njena unutrašnjost izuzetno bogato dekorisana. Ja sam apsolutno znala da će crkva biti zatvorena i da ja tu bogatu dekoraciju na moju ogromnu žalost neću moći da vidim, ali sam ipak želela da dođem do crkve.
Ona spolja deluje na prvi pogled prilično jednostavno, međutim, veliki deo njene vrednosti može da se vidi i spolja – specifično na severnom zidu, kod severnog portala.
Urneška drvena crkva, detalj
Zbog previše blještavog svetlog, mada oblačnog neba, svetlosni kontrast između spoljašnje svetlosti i tamne boje drveta je za moj aparat bio previše veliki, pa je zato fotografija malo bleđa, ali se ovaj prekrasni duborez bolje možda vidi na sledećim fotografijama.
Urneška drvena crkva, detalj
Severi portal na Urneškoj drvenoj crkvi, uključujući i predivne reljefne panele urađene u duborezu, napravljen je 1170. godine i od prikazuje stilizovane životinjske figure. Koliko sam čitala tu se lav bori sa zmijom, a to simbolično predstavlja i borbu Hrista sa Sotonom. Moram da priznam da ja teško to sve razaznajem, ali to nije ni toliko bitno. Ono što je zanimljivo jeste da se borba dobra i zla pojavljuje i u nordijskoj mitologiji, a čitava ova crkva predstavlja izuzetno vešto izvedenu kombinaciju keltske umetnosti, vikingških motiva i tradicije, i hrišćanske arhitekture.
Urneška drvena crkva
Ja sam jednostavno prošla čitav krug oko porte i onda sam i fotografisala. Neki detalji se ponavljaju, ali prilikom pisanja priča bilo mi je teško da se odlučim koju sliku da uključim, a koju ne.
Urneška drvena crkva, detalj
Urneška drvena crkva
Urneška drvena crkva
Urneška drvena crkva, detalj
Istočni i južni zid su izuzetno jednostavni, pa možda zato krov od šindre više dolazi do izražaja.
Urneška drvena crkva
Urneška drvena crkva
Sada sam se spustila do jednog zemljanog puta, a tu sam videla i zanimljivu drvenu kućicu za koju ne znam za šta se koristi, ali mi je bila zanimljiva iz dva razloga. Prvi je da se vidi kako je ona uzdignuta iznad zemlje i postavljena na kameni temelj. Već sam ranije pričala da je to neophodno da bi drvena građa duže trajala, tj, da ne bi istrulila zbog kontakta sa zemljom.
Detalj iz okoline Urneške drvene crkve
Drugi razlog zašto mi je ovaj manji objekat koji se svakako koristi u svrhu poljoprivrede bio zanimljiv jeste da mu je u vreme moje posete počeo da cveta krov. Bukvalno.
Detalj iz okoline Urneške drvene crkve
Još jednom sam se osvrnula da pogledam i snimim Drvenu crkvu u Urnesu, a onda sam sela u kola i spustila se do obale fjorda gde se nalazi pristanište za trajekte.
Urneška drvena crkva
Ranije sam već pomenula da sam red vožnje trajekta dobila od veoma ljubaznog vodiča u Drvenoj crkvi u Borgundu, tako da sam u omanje pristanište došla nekih 15-20 minuta pre predviđenog polaska. Moja kola su u tom trenutku bila jedina u redu za ukrcavanje, ali to mi nije bio nikakav problem. Znatno veći problem je bio taj da mi se išlo u toalet, a na pristaništu osim mene nije bilo apsolutno nikoga. Tu postoji jedna kućica i ja sam je obilazila sa svih strana, hvatala se za sve kvake koje sam videla, ali ništa nije bilo otvoreno. I nigde nikoga nije bilo koga bih išta mogla da pitam. Jer pojavio se i drugi problem – nigde nisam videla nijedan jedini brod.
Pitala sam se da li ovo uopšte funkcioniše. Šta ako trajekti ipak ne voze? Kojim putem da krenem dalje? Da li ću onda stići da ostvarim ono što sam planirala za ovaj dan?
Pokušavala sam da vidim da li postoje ikakve informacije, pa sam uočila i par papira na nekoj oglasnoj tabli. Sve je, sasvim logično, bilo na norveškom koji ja ne govorim. Na nekom papiru sam ipak uspela da prepoznam reči koje su mi ličile na imena dana, pa sam pomislila kako verovatno trajekti, čak i ako rade, ne voze svaki dan u isto vreme, već se to menja od dana do dan.
A i dalje mi se išlo u toalet. I to sve više i više. Nije ni čudo kada je svuda oko mene bila voda. Uf!!!
Na drugoj obali Lustrafjorda sam čežnjivo gledala mesto Solvorn koje mi je sada bilo cilj.
Lustrafjord i mesto Solvorn
Pokušavala sam sebi da skrenem pažnju sa bešike koju sam osećala kao da će da pukne. Čak sam pomišljala i da odem iza te kućice u pristaništu i obavim ono što svi ljudi sasvim prirodno rade, ali mi je nekako bilo neprijatno. Da je šuma, svakako, u sreći i veselju, ali mi se nije dalo ovde gde je ipak bila nekakva civilizacija.
U tom pokušaju da mislim na druge stvari čak sam napravila i nekoliko fotografija.
Lustrafjord viđen iz pristaništa u mestu Urnes
Lustrafjord viđen iz pristaništa u mestu Urnes
I onda se konačno, naizgled niotkuda, pojavio jedan manji trajekt, a došlo je i još par vozila (pomislila sam da je ipak dobro da nisam otišla iza one kućice da obavim svoj posao). Bilo je tu par formalnosti oko pozicioniranja vozila koje je trebalo uraditi (ukrcavanje je išlo u rikverc), ali sam na kraju ipak došla do toaleta na trajektu i to je dovelo do ogromnog olakšanja.
Naravno, da sam osetila i ogromno olakšanje da nisam morala da potrošim sat i po vremena vozeći oko Lustrafjorda, ali u ovom konkretnom trenutku, prioritet u olakšanju je svakako imala moja cenjena bešika.
Kada sam sve to završila, a bilo je brzinom munje, mogla sam da se popnem na prolaz ka kapetanovoj kabini kako bih odatle snimala okolinu. Prvo sam video-kamerom snimala dok smo se tek odvajali od pristaništa, a kasnije sam prešla na fotografije.
Pogled na selo Urnes
Pogled na selo Urnes i Urnešku drvenu crkvu
Ovde sam, dakle, prelazila preko Lustrafjorda koji je ogranak Sognefjorda, najvećeg i najpoznatijeg fjorda u Norveškoj. Takođe mogu da pomenem i da je ovo bio jedini trajekt gde sam morala lično i direktno da platim kartu. Na sve ostale trajekte sam se ukrcavala kao da sam im vlasnik – niko me ništa ne pita, ja kolima uđem na njih, a kada stignemo izađem, a da me i dalje niko ništa nije pitao. Naravno, ne treba da bude nikakve sumnje – ja sam sva ta prevoženja trajektom platila, jedino to u Norveškoj, u XXI veku, uglavnom ide automatski.
Lustrafjord
Lustrafjord
Selfi dok plovim preko Lustrafjorda
Lustrafjord
Lustrafjord
Kako smo se približavali drugoj obali, tako sam mogla da uočim i neke kuće. Sve je ipak delovalo prilično pusto.
Lustrafjord
Lustrafjord
Onda smo došli i do priobalnog dela naselja Solvorn i mada se i dalje nisu videli ljudi, bilo je više kuća, pa se može pretpostaviti da ovde ipak ima života.
Solvorn
Solvorn
Kada sam kolima sišla sa trajekta, prošla sam kroz gradić, a zatim se putem uzbrdo prevezla do glavnog puta koji prati veći deo severne obale Sognefjorda koji se u Norveškoj naziva i Kraljem fjordova pošto je to najveći i najdublji fjord u zemlji. On se prostire od okeana do malog mesta Skjolden koje sam pominjala u prethodnom nastavku priča i dugačak je oko 205 km. Ja sam na ovom putovanju prošla skoro čitavu njegovu dužinu, skoro do samog okeana, i više puta se prevozila trajektom preko njega. Doduše, u par navrata preko njegovih ogranaka, ali svakako jednom i preko glavnog fjorda, tj, Sognefjorda.
Uzgred, zbog ovih fjordova, tj, zbog ovakve razuđene obale, Norveška je, uključujući i ostrva, druga zemlja na svetu po dužini obale – 83,281 km. Dužu obalu ima samo Kanada sa obalom dugom 202,080 km. Ove cifre bivaju još zanimljivije kada se poredi površina teritorija. Kanada je po teritoriji oko 30 puta veća od Norveške, a ima samo 2,5 puta dužu obalu.
A šta reći za zemlje koje su na 3. i 4. mestu – Indoneziju i Rusiju? Indonezija je 6 puta veća od Norveške, ali ima 1,5 puta manju dužinu obale. Rusija ima 2.2 puta manju dužinu obale, ali je zato skoro 54 puta veća od u odnosu na Norvešku.
Ipak, da se ja vratim na svoje putovanje po ovoj divnoj, razuđenoj skandinavskoj zemlji, pa evo i karte koja prikazuje kuda sam se sve kretala ovog dana:
Za početak sam morala da se vratim do gradića Sogndalsfjera (Sogndalsfjøra), a pre nego što sam tamo stigla, ponovo sam slikala predeo i most kojim sam nekoliko sati ranije prešla ovaj manji rukavac glavnog fjorda.
Manji krak ogromnog fjorda i most kod mesta Sogndalsfjera
Od Sogndalsfjera sam jednostavno nastavila put prema mestu Hermansverk, povremeno se zaustavljajući da bih snimila nešto što mi se dopalo. U stvari, bilo je mnogo više detalja koji su se meni ovde sviđali, ali niti sam imala toliko mesta gde bih mogla bezbedno da se zaustavim, niti sam imala toliko vremena. Nisam posebno žurila, dan je bio dovoljno dug, ali nisam mogla ni da preterujem.
Na putu od Sogndalsfjera do Hermansverka
Na putu od Sogndalsfjera do Hermansverka
Na putu od Sogndalsfjera do Hermansverka
Na putu od Sogndalsfjera do Hermansverka
I kada sam prošla mesto Hermansverk zaustavila sam se na jednom parkingu i ponovo napravila par fotografija, a zatim sam nastavila još oko 16 km do pristaništa za trajekte Hela.
Od Hermansverka do pristaništa za trajekte Hela
Od Hermansverka do pristaništa za trajekte Hela
Kada se dođe do pristaništa za trajekte Hela neophodno je da vozač bude dobro koncentrisan i da zna kuda ide, i to na vreme pošto je potrebno da se zauzme red u odgovarajućoj traci. Naime, sa ovog pristaništa kreću trajekti u dva pravca: jedan prelazi preko Sognefjorda i pristaje u mestu Vangsnes, tj, prelazi na južnu stranu glavnog fjorda. Druga linija trajekta vozi do pristaništa Dragsvik i puta za gradić Balestrand, a to je sve na severnoj strani glavnog fjorda. Razlog za ovaj drugi može da se vidi na mapi – od mesta gde trajekti voze kreću dva rukavca Sognefjorda koji su prilično dugački i bilo bi u najmanju ruku nepraktično da se tu pravi put – mnogo je jednostavnije i značajno brže da se ide trajektom, čak i kada malo treba da se sačeka.
Čekanje na trajekt u pristaništu za trajekte Hela
Naime, udaljenost između ova dva pristaništa (Hela i Dragsvik) je nepuna 2 km, ali je meni i u tokom te kratke vožnje bilo zanimljivo da snimam.
Između pristaništa Hela i Dragsvik
Između pristaništa Hela i Dragsvik
Između pristaništa Hela i Dragsvik
Između pristaništa Hela i Dragsvik
Inače, kao što sam već pomenula, ja ove trajekte uopšte nisam plaćala na licu mesta i to zaista u velikoj meri olakšava njihovo korišćenje. Jednostavno sačekate svoj red, osoblje trajekta vam mahanjem pokazuje kuda treba da idete da biste se lepo ukrcali, a isto se dešava i kada stignete na odredište gde posada daje uputstva ko se kada iskrcava. Sve je to standardno, ali je ovde bilo dodatno pojednostavljeno time da ne kupujete karte lično i ne pitate se gde se to radi. S druge strane, ni sa kim ne progovorite nijednu jedinu reč. Da li to vodi apsolutnoj otuđenosti? Pa, možda.
U svakom slučaju, posle iskrcavanja u pristaništu Dragsvik, put me je proveo duž malog ogranka glavnog fjorda, ali ni tu predeli nisu bili ništa manje lepi. Mada nije bilo puno vozila na ovom delu puta, na svu sreću sam opet naišla na jedno proširenje za zaustavljanje, tako da sam lako mogla da miru da snimim šta sam htela, poput malog sela, Ese, na drugoj obali.
Pogled na mali ogranak glavnog fjorda i selo Ese
Pogled na mali ogranak glavnog fjorda i selo Ese
Pred kraj ovog malenog fjorda videla sam i mali sezonski „glečer“ koji se poput reke leda spuštao prema vodama uskog zaliva, praktično prelazeći i preko puta kojim sam ubrzo prošla. Naravno, put je bio raščišćen, tako da nije bilo nikakvih problema.
Norveški predeo u aprilu 2024. godine
Kada put dođe do kraja fjorda, on obiđe oko njega, prateći liniju obale i ta krivina gotovo da ima oblik potkovice. Pogled ka samom fjordu mi je takođe zanimljiv.
Kraj malenog fjorda
Uskoro sam došla i do sela Balestrand, pa sam ga i prošla. Zapravo sam ja ovde već bila spremna da negde odem na kafu, ali nisam primetila nijedno mesto pored puta da radi. Pitala sam se da li Norvežani uopšte piju kafu kada putuju? Doduše, bilo mi je jasno na osnovu putokaza da po mestima poput Balestranda postoje ugostiteljski objekti, ali je bilo potrebno da se zavlačim u samo naselje.
Mada ovde nijedno naselje nije bilo veliko, ipak sam smatrala da bi mi to bio bespotrebni gubitak vremena pa sam se zato držala glavnog puta koji po pravilu vodi po obodu naselja. Ja sam imala kod sebe u kolima svu potrebnu hranu i piće. Pitanje pijenja kafe usput bilo je više pitanje nekakvog rituala nego realne potrebe.
Osim toga, dan je svakako bio dugačak, sunce je kasno zalazilo, ali sa mojim čestim zaustavljanjima zbog fotografisanja, kao i neizvesnosti vezane za trajekte, njihov red vožnje i dužinu prevoza, mislila sam da je ipak bolje da se ja držim glavnog puta. Tako je i bilo.
A što se tiče fotografisanja... Pa, pošto je na putu bilo jako malo vozila, mogla sam povremeno sasvim mirno da se zaustavim čak i u traci kojom sam vozila, doduše ipak retko. Ponekad me je mrzelo da izlazim iz kola, mada se to silno izlaženje i ulaženje u kola već pretvorilo u ozbiljne fizičke vežbe, pa je valjda bilo i dobro za mene i moje telo. Ali, smatrala sam da ne treba preterivati ni sa dobrim stvarima.
Pogled na Sognefjord
Pogled na Sognefjord
Pogled na Balestrand
Pogled na Sognefjord i prazan put